Muka po migrantima

Migracije su opet postale vruća tema, ali i neželjeno dijete svjetske politike: Trump je već počeo primjenjivati kontroverzne migracijske odluke (deportacija, odvajanje obitelji, militarizacija granica i sl), a Bundestag – njemački precizno – u maniri pravog zakonodavca, planirao je prvo usvojiti set restriktivnih migracijskih zakona oko kojih slične stavove dijele i umjerene i ekstremne političke opcije, pa onda djelovati. Tako se migracijska agenda postizborne Amerike, one Trumpove, i predizborne Njemačke – izbori slijede za nešto manje od dvadeset dana – dijelom poklopila: obje zemlje, koje su upravo zahvaljujući migracijama kroz povijest dosegle visok ekonomski i drugi stupanj razvoja, sada idu migracijama u kontru, bore se protiv neregularnih migracija, uvode restriktivnije migracijske režime kako bi odobrovoljile nemali broj onih koji upravo u migrantima vide glavnu društvenu nelagodu i opasnost.

Ove dinamike su se prelile i u Bundestag, u kojemu Friedrich Merz, predsjednik CDU i aspirant na kancelarsko mjesto, optira za rigidnu migracijsku politiku i dobiva podršku ekstremne stranke u liku AfD-a, s kojom je politička suradnja bila tabuizirana. Merz, inače jedan od kandidata za novog njemačkog kancelara, smatra kako je njegova stranka u mandatu Angele Merkel vodila potpuno promašenu migracijsku politiku. On bi sve to mnogo jednostavnije, u Trumpovoj maniri: kontrola nad granicama, odbijanje ilegalnih ulaza bez izuzetka i ekspresna deportacija. EU migracijska politika je disfunkcionalna, reći će Merz, stoga on mora poduzeti drastičnije mjere budući da ih “duguje” vlastitim građanima i žrtvama nasilja od migranata. Ovaj Merzov čin, koji je i bivšu kancelarku Merkel probudio iz političkog drijemeža – kritizirala ga je poprilično nakon njegove predstave u Bundestagu – školski je primjer onoga što je u njemačkom društvu dugo bilo tabuizirano. Naime, suradnja sa strankama ekstremnijih shvaćanja izbjegava se u širokom luku, a njemački termin Brandmauer (protupožarni zid, između normalnih i “vatrenih ideja”) označavao je nepisanu zabranu afirmiranja ekstremnih ideja u Parlamentu, a i drugdje. Merz je prekršio ovaj postulat njemačke politike, neuspješno – iako je imao potporu AfD-a, nije uspio progurati zakon, ali je pokazao da u budućem političkom djelovanju planira u najmanju ruku koketirati s idejama koje pripadaju ekstremnom političkom spektru, posebno kada su migracije u pitanju. Iako sam Merz potpuno isključuje mogućnost koaliranja s AfD-om i sličnim strankama, ne čini se potpuno uvjerljiv.

Kolektivne percepcije migrantskih populacija u današnjoj Americi i Njemačkoj često su obilježene stereotipima diskriminatornog, a i nehumanog karaktera. Migranti su shvaćeni kao iregularni, što odmah implicira određenu razinu društvene opasnosti: ne poštuju zakone, granice, običajna pravila samih država u koja dolaze. Oni su egzistencijalna prijetnja za politički red, kulturu, identitet i ostale društvene značajke. Parazitiraju na socijalnim sustavima razvijenih zemalja, smanjuju cijenu rada i ugrožavaju egzistenciju fetivnih građana, domorodaca, lokalne populacije, građana u pravom, efektivnom smislu.

Obje zemlje, Sjedinjene Američke Države i Njemačka, bez recentnih migracija, primjerice u zadnjih stotinjak godina, bile bi potpuno nezamislive, ekonomski, društveno i politički. Migracijski valovi 19. i 20. stoljeća, u obećanu zemlju Ameriku doveli su milijune Iraca, Nijemaca, pa zatim Slavena (Poljaka, Rusa, nešto kasnije i južnoslavenskih zona), Židova, Talijana i mnogih drugih. Američka ekonomija je prosperirala, veliki megalopolisi su se razvijali, a migrantske populacije su dale svoj obol razvoju te zemlje. Društveni i ljudski kapital koji migranti uvijek predstavljaju obogatio je američko društvo, a kako društveni procesi nikada nisu samo laboratorijski, doveli su i, naravno, do negativnih pojava koje su dobre migracijske politike uspijevale kontrolirati. Jedno je sigurno - Amerika je razvijajući liberalnije migracijske režime posve prosperirala. No, migracije nisu nikada sama ili čista inkluzija stranaca u novo društvo. Akt o kineskoj ekskluziji iz 1882. bio je prvi restriktivni zakon u povijesti Amerike, koji je Kinezima – tada su činili marginalnih 0,002% stanovništva – zabranio useljavanje, a sve kako bi se umirili američki radnici i ublažile zabrinutosti oko rasne čistoće.

I samoj Njemačkoj migracije su bile nužni dio razvoja. Logika njemačkog ekonomskog čuda trebala je ogromnu količinu svježeg ljudskog kapitala pa su dolazili Grci, Turci, Talijani, zatim čitava plejada ljudi s područja bivše Jugoslavije. Švicarski autor Max Frisch napisao je kako su razvijene zemlje tražile radnike, a došli su im ljudi, misleći na ljude s vlastitim navikama, shvaćanjima i svim onim posebnostima. Upravo te navike i običaji, zatim nekontrolirani priljev migranata za vrijeme kancelarke Merkel, koja je njegovala politiku otvorenih granica, postali su neuralgična točka njemačkog društva i uz stagnirajuću ekonomiju glavna tema predstojećih izbora. Migranti, posebno oni iregularni, sada su neželjeni politički gost njemačkog društva, a mainstream parlamentarne opcije, poput Merza, u vlastitu političku agendu inkorporiraju ekstremne antimigracijske stavove te ih time normaliziraju. Istovremeno, Trump je već u egzekutivi i provodi migracijske mjere masovnog karaktera. Humani pristup migracijama, koji uvažava i humanitarne i sigurnosne postulate, i živote ljudi i politički red te državni poredak, pokušavajući pronaći neki funkcionalni ekvilibrij, u europskoj i svjetskoj politici nalazi se trenutno samo u tragovima.