Mržnja je samo riječ?

Stadion, navijači, pridjevi U svojoj čuvenoj knjizi “Stadionska groznica” Nick Hornby opisuje kako je slušao pogrde i uvrede kakve samo navijači mogu smisliti strepeći da u nizanju psovki i pogrda ne bude iskorišten pridjev koji označava rasu. Primjera radi, glupa lijenčino se može tolerisati, ipak je to stadion. Ako dodate crna ili smeđa glupa lijenčino, to je nešto drugo. To je govor mržnje. Opisuje da su takve uvrede bile normalne, pasivno prihvaćene od drugih navijača i od njega samog, zbog čega ga je, kad je odrastao, sramota. No, neki ljudi nikad zaista ne odrastu bez obzira na fizičku visinu, bogatstvo ili političke funkcije. Pod stare dane misle da je zabavno svjesno i namjerno javno omalovažavati grupe ljudi. Tome pomaže i, uglavnom, pasivna publika brojnija od najvećeg punog stadiona, koja takve čini slavnijim i bogatijim od fudbalskih zvijezda. Pored toga, manji dječaci uvijek se ugledaju na veće, a u ispoljavanju mržnje danas uživaju i veliki momci iz najboljih i najbogatijih kuća.

Hornbyjev opis govora mržnje sa kišnih tribina Highbury stadiona nije ništa lošiji od opisa i definicija kojima se pravnici i sociolozi bave već dugo, a posljednju deceniju posebno. Ipak, zbiljnosti radi, spomenimo često citiranu definiciju Evropske komisije protiv rasizma i netolerancije, prema kojoj govor mržnje predstavlja zagovaranje, promovisanje ili poticanje, u bilo kojem obliku, omalovažavanja, mržnje ili vrijeđanja grupe osoba, vrijeđanje, negativno stereotipiziranje, stigmatizaciju ili prijetnje prema grupi, te opravdavanje bilo kojeg od navedenih oblika izražavanja, na osnovu, između ostalog, rase, vjere i etničkog porijekla. Isto tako, vrijedi spomenuti i pasus iz preambule jednog od važnijih dokumenata pomenute Komisije, a to je da upotreba govora mržnje može odražavati ili promovisati neosnovanu pretpostavku da je osoba koja ga koristi na neki način nadmoćna u odnosu na osobu ili grupu osoba koja je njegovom metom. Lijepo sažeto nešto čemu svjedočimo u svakodnevnom životu nevjerovatnih trideset i nešto godina.

Teorija, zakon, primjena Svakako je važno istraživati i diskutovati o ovom fenomenu sa aspekta različitih disciplina, da ne govorim o edukaciji mladih, i to krije svoje izazove. Međutim, propisati gdje ono što su samo riječi opravdava krivičnu sankciju, a ne ugroziti njeno veličanstvo, slobodu govora, zaista je teško. Došli smo do paradoksalne situacije da se desničarski populistički lideri, koji na različite načine ugrožavaju slobodu govora, kada se radi o kritikama usmjerenim na njih i njihove vlade, na tu slobodu pozivaju kada brane svoj govor mržnje. Dakle, prema njihovom tumačenju, dozvoljeno je ono što bi jedino trebalo biti zabranjeno, a zabranjeno je ono što bi moralo biti dozvoljeno.

Stara je šala na račun kolumnista i komentatora da nijedan ozbiljan tekst nije potpun bez pominjanja Georgea Orwella, ali kako se suzdržati pa ne reći da ovo podsjeća na iskrivljenu logiku Velikog brata.

Krivični zakoni u Bosni i Hercegovini ne inkriminišu osnovni oblik govora mržnje. Krivično djelo je poticanje na mržnju, što je u suštini teža forma govora mržnje. Ovo je, uglavnom, svjetski standard kakav preporučuju i Ujedinjene nacije.

Važno je istaći da zakoni koriste nesvršene zakonske oblike određujući da krivično djelo čini onaj ko izaziva ili raspiruje, a ne onaj ko je izazvao ili raspirio, nacionalnu, vjersku mržnju i netrpeljivost. Dakle, djelo je počinjeno i u slučaju kada nacionalna i vjerska mržnja nisu izazvane ili raspirene. Dovoljno je da su preduzete radnje koje po svom sadržaju, značaju i u odgovarajućim okolnostima mogu imati takav učinak. Ne može se održati ni odbrana, zasnovana na inače suludoj tvrdnji, da mržnja postoji, a počinilac je samo konstatovao ili slično. Zakon za svaki slučaj propisuje da je kažnjivo i izazivanje i raspirivanje. Izazivati se može samo nešto što još ne postoji, a raspirivati samo nešto što već postoji.

Objavljeno je nekoliko kvalitetnih istraživanja o praksi sudova i tužilaštava u Bosni i Hercegovini. Mogu se, primjerice, pogledati publikacije koje su izdali BIRN i Atlantska inicijativa. Sumarno, u zemlji u kojoj je ipak daleko više izazivača i raspirivača mržnje nego mržnje, vrlo je mali broj predmeta procesuiran. Suštinski, problem je što krivično djelo izazivanja mržnje prvenstveno štiti apstraktne društvene vrijednosti, kao što su tolerancija, jednakost i društvena kohezija, a ne isključivo prava pojedinaca i konkretna dobra poput života, tijela ili imovine. Međutim, nema odustajanja.

Važno je pokazati da govor mržnje nije normalan. Oni koji su se zgražali ili ravnodušno posmatrali vrijeđanje crnih igrača nisu mislili da će se to ikad završiti. Ali polako, sankcije, edukacija, društveni napredak i to je danas eksces. Oni koji to sada urade su kažnjeni onim što ih posebno boli, udaljavanjem sa stadiona. Ili, što je možda još važnije, ispadaju budale pred ostatkom tribine.