Moskovska pravda i Dodikov rasizam

Oči cijelog svijeta uprte su u fudbalsku loptu, Bosna i Hercegovina - suglasni su mediji iz susjedstva - živi Svjetsko prvenstvo i to s razlogom: naša reprezentacija upisala je vrijedan bod protiv domaćina u Torontu, pa je slavlje potrajalo duboko u noć. Domaći političari nisu izdržali, u njihovom je svijetu nedopustivo da Jovo Lukić, Sergej Barbarez ili Edin Džeko budu važniji od njih, naročito u izbornoj godini, pa su zasukali rukave. Federalni dušebrižnici prebiru nacionalna zrnca po fan-zonama, a lider SNSD-a se posebno pripremio da baš u vrijeme utakmice još jednom najavi raspad zemlje. Za razliku od fudbalera, koji su se na terenu izborili da zaigraju na najvećoj smotri najvažnije sporedne stvari na svijetu, on je svoj nastup iskeširao. Višemilionski ugovori s lobističkom udrugom Michaela Flynna, nekadašnjeg savjetnika Donalda Trumpa za nacionalnu sigurnost, omogućili su mu bonus. Ponovo je gostovao u podcastu Lare Logan, što je bila prilika da Milorad Dodik prozove i novu američku administraciju. Još nije ispunila njegova očekivanja!

Popravlja se, ali ne dovoljno dobro, niti brzinom koju je očekivao, zadovoljan je - istina - ukidanjem sankcija i brisanjem s crnih lista, kako njega i familije mu, tako i mreže firmi preko kojih crpi budžetska sredstva da bi finansirao svoje aktivnosti po američkom svijetu, strogo koncentrirane na ukidanje Dejtonskog mirovnog sporazuma, ali hoće još. Christian Schmidt je i dalje problem, što je ilustrirao gomilom laži: visokog predstavnika (u ostavci) optužio je za kampanju protiv Donalda Trumpa (?!), za razliku od njega, koji je i Srbe po SAD-u mobilizirao da dovedu novu administraciju na vlast. Bošnjake, koji su također nosali crvene kačkete, nije pominjao, njemu i njegovoj domaćici rasizam nije stran, pa je dao oduška vlastitoj mržnji prema muslimanima, optužujući ih kako teroriziraju Srbe po Federaciji životom bez struje i puteva i još naseljavanjem sela bliskoistočnim (obojenim) migrantima. Srbi su diskriminirani i u Ustavnom sudu BiH, veli Dodik, ne pominjući, naravno, vlastitu zabranu Narodnoj skupštini RS-a da ih izabere i popuni Sud. No, on ima rješenje: pravedan raspad Bosne i Hercegovine, uz podršku Moskve i Washingtona, usput i Bruxellesa, koji ne valja i štetan je, taman onoliko koliko su (bili) štetni Barack Obama i Joe Biden.

Vječna ulizica moći ništa nije prepustila slučaju: u istom je (američkom) danu dao intervju ruskom TASS-u i opet zaigrao na sigurno. Evropa je najgora, insistira na uvođenju viza za Ruse, što on nikako neće dopustiti, sav problem Bruxellesa s njim je što insistira (pazi sad!) na dobrim odnosima Republike Srpske s Rusijom i Kinom i još pride na poštivanju ljudskih prava. Za svakog ponešto i svakom ono što želi čuti, a valjda niko nije toliko glup i naivan da se pozabavi ljudskim pravima u Dodikovoj i njemu milim režijama. I još Bosnom i Hercegovinom, koju treba podijeliti, jer je to njegov cilj, želja i ambicija. On ne dvoji da ima rusku podršku za ovaj pothvat, valjda se s razlogom oslanjajući na moskovsko poimanje pravde koje Kremlj provodi u Ukrajini od 2014, kada je anektiran Krim, i ratom od 2022, koji ne jenjava i za koji Dodik iz svojih najnovijih pobuda optužuje Evropu.

Znamo, naravno, a i ne treba posebna pamet da se razumije, kako lider SNSD-a biračko tijelo hrani strahom od vanjskih i unutarnjih neprijatelja - nekad su to bili Ratko Mladić i Radovan Karadžić, onda su to postali mrski Zapad i ustaše, da bi se danas Zapad reducirao na Evropu, ustaše koristile kad baš zapne, a islamofobija podigla na pijedestal ključnog aduta. Ruski prijatelji i srbijanski režim zatvaraju ovaj pakleni krug pravde zalaganjem za humanitarno pravo ratnog zločinca, koji je komandovao genocidom u Srebrenici, razaranjem i rušenjem BiH, opsadom Sarajeva, Goražda, Bihaća, svjesno rizikujući da cijeli Zapadni Balkan ponovo dovedu do ruba smrti. Pa, budimo pošteni: zašto bi Vladimiru Putinu i trebao miran Balkan, sad kad više - zahvaljujući njegovim ratnim zaslugama - ni Rusija ne uživa u blagodetima mira, već sve češće trpi ukrajinske napade?

Jezik sile je Dodik davno odabrao, pomičući granice vlastite megalomanije, a danas živimo onaj geopolitički trenutak koji je sanjao: nije više samo Rusija njegov ideal autokracije, u Trumpovoj MAGA koloni pronalazi saveznike, koje je uspio prevariti da mu skinu sankcije, zauzvrat im obećavši povlačenje iz politike. Bivši američki ambasador u našoj zemlji Michael Murphy dao je prošle sedmice obiman intervju Žurnalu, u kome je podsjetio na dugu historiju sklapanja loših dogovora međunarodne zajednice s Dodikom, prisjećajući se i vlastitog upozorenja administraciji svoje zemlje s kim imaju posla. Skidanje sankcija za brisanje zakona u NSRS-u nije dobar posao ako Dodik nastavi svoju antidejtonsku agendu, jer će i taj dogovor propasti kao i svi prethodni s njim, rekao je tada Murphy, koji je ostao diplomata, pa ne govori kako je Dodik izvarao i izlagao svakoga kome je išta obećao, no jeste izrazio skepsu spram navodnog promišljanja Trumpovih dužnosnika da ponovo posegnu za sankcijama.

Dio vašingtonske administracije, precizirao je ovaj ambasador u penziji, uzima zdravo za gotovo Dodikove zamjene teza, pa je tako stabilnost Bosne i Hercegovine (i cijelog regiona) postala prljava riječ, a zalaganje za teritorijalni integritet, suverenitet države i funkcionalnost njezinih institucija pretvoreno u izgradnju unitarizma. Koliko je bio u pravu, čuli smo od samog lidera SNSD-a u njegovim jadikovkama Lari Logan, u kojima se nije libio ostaviti dojam koliko se uzda u američku pomoć u najnovijoj agresiji na ovu zemlju. Murphy ga je pročitao, pa je i prije potkastovskog rasizma upozorio vođe svoje zemlje na američke ciljeve i interese, potencirajući pitanje da li iko vjeruje u budućnost Južne interkonekcije s Dodikom?

Da, zaista, male su šanse ikakvoj budućnosti s onim ko je spreman na rat da bi očuvao vlastitu moć. Drugo je posve pitanje koliko Trumpov okoliš pristaje da prizna kako ih za nos vuče mali Orbán iz Laktaša, podvlačeći im crte ispod naplaćenih lobističkih računa, još glumeći im pritom važnog kurira s Kremljem?! Bruxelles, Berlin, London i Pariz nisu slučajno na Dodikovoj crnoj listi, u ovom su mu času ne samo poželjni neprijatelji već i najveći bedemi, zato Murphy zagovara minimum euroatlantske suglasnosti i zalaganja za stabilan Balkan, kroz jednostavan recept: evropski put BiH i mehanizme koji će zaštititi sigurnost, ali i procese, ne samo od Dodika već i od njegove potpore Dragana Čovića i onih bošnjačkih snaga koje već sad ne kriju da su raspoložene stvarati neprincipijelne koalicije sa zagovarateljima raspada, nudeći im mega kantone, jer su i sami zadrti radikalisti, koji prepoznaju šansu da budu dodici u svom konstitutivnom narodu. To su oni zahiragići koji u pohodu na vlast ne biraju sredstva, kojima smeta čak i to što se predsjedatelj Predsjedništva odazvao pozivu kanadske države i FIFA da navija za svoju zemlju. I njima je u Torontu Jovo Lukić zabio go, u ime one pravde koja je za Bosnu i Hercegovinu jedino moguća, pravde upisane još u ZAVNOBiH-u.