Moramo pobiti sve ovo
Nije Dodiku teško zato što ga sa svih strana gone kao ranjenog medvjeda koji je poklao sve ovce u selu. Nije mu teško ni zato što se hladi topla prijateljska ruka Aleksandra Vučića. Niti mu je teško zato što popušta i posljednja linija unutrašnje obrane koja je podignuta na ne tako kvalitetnoj hrvatskoj cigli. Nije Dodiku teško ni zato što mu se svaka uludo bačena marka u strane lobiste poput krampa vraća u glavu. Dodiku je zapravo teško zato što mu široka poslovna leđa i nešto uži politički obraz čuva Nenad Stevandić.
Dodik obično zna sve ili bar odlično sluti - a to je u politici često, ako ne i uvijek, jedno te isto - ali ni on ne zna šta Stevandić drži u rukama kojima pridržava njegova leđa: adrenalin ili nož. Predsjedniku Narodne skupštine Republike Srpske etika nalaže da postupi onako kako je najbolje za njega, a ne za pacijenta i zbog toga Dodik vazda mora nosati glavu na kant. Jedno njegovo oko neprestano gleda u opoziciju, Sarajevo, ambasade, Vatikan i Bruxelles, a drugo u Stevandića. Jedni bi ga prodali zbog koristi, a drugi iz ljubavi.
Niko u ovoj zemlji ne igra svoju ulogu tako loše kao Stevandić. Za njegovo jadno poštenje su Dodikova šatorska bahatost, Konakovićeva jalova diplomatija, Košarčeva ministarska ozbiljnost i Isakova izduvana drčnost tek - zanoktica. Iako bi morao biti ono što mu ne pada na pamet da bude, on daje sve od sebe da bude ono što jedino i jeste: prostak koji misli da je vanserijski duhovit, nepoderivo pošten i kraljevski dostojanstven. A zapravo je onaj dio na Dodikovom isluženom automobilu na kojem se prvo hvata rđa.
Njegov krstaški rat protiv poslanika opozicije u Narodnoj skupštini je zaista izuzetan primjer političkog beščašća. Kako ko među njima zine, tako im Stevandić u usta uvali pandurski pendrek koji potom prodaje kao skupštinski čekić. I dok će predsjedniku ili premijeru pustiti da pričaju šta hoće, koliko hoće i kako hoće, onima koji se jave po povredi poslovnika ili zbog krivog navoda oduzeće riječ prije nego što progovore ili će ih najuriti iz sale. Sve će to pratiti samozadovoljni osmijeh i klozetske pošalice.
Stevandić je, kao i njegov politički otac (kojeg će, kao svaki pošteni sin, pojesti), uvjeren da je Srbin u svakoj kili mesa i da su svi koji su sa druge strane domaći izdajnici i strani plaćenici. Kada se takav Srbin u Pionirskom parku ponosno slika sa pripadnicima Jedinice za specijalne operacije, on može biti samo nula pomnožena sama sa sobom, pa taman mu Sveti Sava svake nedjelje urezivao “četiri S” na čelo. Ko želi da zna da li stoji na pravoj strani, samo treba da bude na onoj strani na kojoj nije Stevandić i nikakve strateške greške neće biti.
Konvertiti, piše Dedijer, ispoljavaju posebnu mržnju prema sredini iz koje su potekli i ta mržnja ima tri potencijalna izvora: stid zbog “niskog” porijekla u očima “novog” naroda, potrebu za osvetom i uznemirenu savjest zbog onoga što su postali i naročito zbog onoga što su (u)činili. Stevandićeva dijagnoza nije ništa drugo do “conversion hysteria” koja se manifestuje pretjeranom revnošću i grozničavom uslužnošću, ali i neobjašnjivim strahom da povjerene zadatke neće izvršiti kao što bi ih izvršio neki drugi odani vojnik.
Zbog toga Stevandić mora “pobiti sve ovo”. Ako nema onih koji su drugačiji i koji pamte “izvorno porijeklo”, njemu će biti lakše, jer će ostati u društvu istih ili gorih nego što je on. U Programskoj deklaraciji Ujedinjene Srpske stoje ove dvije rečenice: Ujedinjena Srpska ne priziva mržnju, podjele, sukobe, podmetanja i strahove kako bi profitirala na istima. Naprotiv, Ujedinjena Srpska poziva na saradnju, dijalog, miroljubivu koegzistenciju i insistira na ideji da je svaki spor moguće riješiti na dobrobit svih strana, a prije svega u interesu građana. Saradnja koju nudi nudi Stevandić zapravo je preambula novog ustava i ona je zasnovana na jedinstvenom cilju svakog konvertita: Moramo pobiti sve ovo.