Moć penzionerske nemoći
Avgustovske penzije u Federaciji BiH su 5. septembra primila 451.004 penzionera, za šta je - uz najnižu penziju od 573,53, zagarantovanu od 694,48 i najvišu od 2.867,65 KM - trebalo 290 miliona KM. Niko ne zna koliko penzionera će 5. oktobra doživjeti iduću penziju, jer biologija i priroda ne haju ni za političke dogovore, ni za stanje penzionog fonda - one rade po svom, bez milosti. Ovo znaju delegacije Vlade Federacije i Saveza udruženja penzionera FBiH, koje će se danas sastati u Vladinom sjedištu u Sarajevu. Još bolje znaju da ono što penzioneri traže već devet mjeseci - usklađivanje penzija sa pomamljenim rastom troškova života i zakonske izmjene koje bi to omogućile - nije izvodljivo. Federalni ministar rada i socijalne politike Adnan Delić to objašnjava nemogućnošću da, prije rebalansa federalnog budžeta, dođe do bitnijeg poboljšanja do kraja godine, pa to podebljava tvrdnjom da bi ispunjavanje penzionerskih zahtjeva Federaciju dovelo u kolaps(?!).
Čitajte kolumne Zlatka Dukića:
Bez obzira na to hoće li se danas u Vladi Federacije objasniti šta to znači i kako bi povećanje penzija nokautiralo Federaciju, valjalo bi javnosti mnogo toga rasvijetliti. Zar su zaista nemogući zahtjevi penzionera, o kojima se odavno govori i u vezi s kojima su oni rezolutni, uz jak argument: najredovniji su punioci budžeta, jer čim prime i počnu trošiti penziju, 17 posto njenog iznosa vraćaju državi u vidu PDV-a? Svjesni uvredljivo niskih grana, na koje su bezdušno gurnuti i bez iluzija o uspjehu u dogovoru s Vladom, usred minulog vikenda su održali vanrednu sjednicu Upravnog odbora Saveza i formirali štab za pripremu protesta, koji, vjerovatno, odgovorne neće osobito uznemiriti, ali će biti jasna i masovna poruka onih kojima je, stvarno, dogorjelo do nokata.
Uz to što je višedecenijska mučna trakavica, maćehinski odnos prema penzionerima i njihovom socijalnom položaju i elementarnoj životnoj ugroženosti - uz to što 180.000 penzionera u Federaciji prima najnižu penziju - odavno bazdi na odsustvo spremnosti vlasti da bar pokuša cjelovito riješiti problem. Zato i imamo apsurd: u isto vrijeme kada nam se Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine hvali rekordno prikupljenim sredstvima, a to isto čini i Poreska uprava Federacije (pa se kupe nova službena vozila za milionske iznose naših para), nema se utisak ozbiljnog shvatanja zahtjeva Saveza penzionera, učvršćenog u Fojnici prošle srijede na sastanku 120 predstavnika 61 udruženja penzionera u Federaciji. Nimalo hladnokrvno, novinarima ga je obrazložio Haso Halilović, zamjenik predsjednika UO Saveza penzionera u FBiH: da se 17. septembra Vladi preda masovno potpisana peticija o povećanju penzija za 10 odsto od decembra 2013, o isplati jednokratne pomoći od 200 KM penzionerima s penzijom do 1.000 i od 100 KM za one čija je penzija veća od 1.000 KM, te o hitnoj izmjeni člana 79. Zakona o PIO/MIO, kojim bi se penzije usklađivale sa rastom prosječne plate u Federaciji, kao i člana 80, čime bi se omogućilo vanredno povećanje penzija.
Niko iz Vlade Federacije i nadležnog ministarstva ne osporava opravdanost ovih zahtjeva. Ali, odmah pošto kažu da ih podržavaju, dodaju - nema para. Mnogo važnije je, međutim, ono što ne kažu. Ne kažu zašto se decenijama toleriše neplaćanje doprinosa u javnim (državnim) preduzećima, posebno u rudnicima i zdravstvu, u čemu se, prema nekim procjenama, krije iznos od više mjesečnih penzija za Federaciju. Ne kažu da se u funkcionisanju federalne vlasti i u odnosima Vlade i Parlamenta radi o praznom hodu ili, još češće, gluhim telefonima. Ne kažu zašto se devet mjeseci problem penzionerskih zahtjeva gura pod tepih, pa se tek sada - uoči izbora, uz znake panike - pominje mogućnost da Parlament Federacije ipak zasjeda u septembru i sjeti se penzionera i izmjene spornih članova Zakona o PIO/MIO.
Ipak, ono najvažnije što se ne kaže, a što je u rubrici obećanja povećanja para u budžetu za 2025. godinu, odnosi se na presudnu podtemu ove teme - na to da odluke o povećanju penzija i o svakoj vrsti trošenja javnih fondova nije moguće donijeti bez odobrenja finansijskih institucija (vidjeti pod Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka), zahvaljujući kojima smo u puzajućem dužničkom ropstvu; tek uz njihov amin, pošto prethodno utvrde da uredno vraćamo dosad dobijene pare, može se govoriti o kakvom-takvom bonluku. Ko nas je, zašto, iz kojih razloga (neznanja, nesposobnosti, hotimične kvarnosti i podmuklosti?) i s kojim ciljem doveo u ovaj ćorsokak, koji je ozbiljna životna prijetnja većini penzionera, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, pitanje je na koje se odgovor uglavnom zna.
Kao što se dobro zna to da nas, zbog toga što Vlada Federacije neće (ne može?) ispuniti zahtjeve penzionera, čekaju masovni protesti 3. oktobra. Koji su vlasti manje važni od onoga što od penzionera očekuje, a ne zna šta će dočekati, na dan izbora.
