Moć koja uništava suštinu života

To da se koplja svijeta lome i da se događa veliko prekrajanje globalnih mapa, već odavno nije nikakva novost, ko god ima malo političke širine i sposobnosti sagledavanja onoga što trenutno živimo, jasno će uvidjeti da je Bliski istok iznova ona tačka gdje se propituje šta će biti moguća slika budućnosti. Ona sada, u ovim nagovještajima koje gledamo, djeluje mračno i apokaliptično. Potpuno porazno i degradirajuće u svakom mogućem humanističkom viđenju. Do te mjere surovo da je gotovo nije moguće misliti, niti dokučiti ljudskim pojmovnim aparatom. I tu jeste suštinski najveći problem, naša nemogućnost da shvatimo, transcendentirajući ono zlo koje jedni drugima jesmo kroz povijest skloni činiti i činimo u sfere nečega demonskog i izvanljudskog, odaje našu nespremnost da priznamo da nema krvoločnije zvijeri od čovjeka samog. To što je mračnjačka mašinerija pohlepe našeg bića spremna učiniti prevazilazi sve zamislive horizonte. A naš mozak, sklon zavaravanju, odbija prihvatiti da čovjek jeste najbesprizornije čudovište onog trenutka kad izgubi osjećaj da nije svemogući vladar kosmosa. Tada se premetne u potpunog uništitelja, kao da će njegov vijek trajati do vječnosti, kao da ga jednog trenutka neće sačekati samrtni hropac i momenat iščeznuća kao i sve drugo što diše i hoda ovom planetom. Ali on dok kao takav, ogrezao u silništvu, postoji, dok ga vodi goli interes, želja da nauštrb drugog stekne za sebe više, dehumanizirajući tog drugog kao da je važniji od njega, nemajući uopšte nikakvog osjećaja da time uništava i sebe, i dovodi svaki smisao života i postojanja do potpunog obezvređivanja smisla.

Ubijanje palestinskog naroda kojem svjedočimo već tako dugo pokazuje nam svu bestijalnost moći koja se zarad interesa nekolicine gramzivih korporacijskih čudovišta služi genocidom i brisanjem života ljudi koji su označeni kao suvišni i izloženi pogibelji do istrebljenja. Ta bešćutnost koju gledamo svakodnevno sada je usmjerena protiv ovog naroda, već sutra može biti uperena na bilo koga drugog. Jer ne postoji nikakvo ograničenje, nema straha, nema u neoimperijalnim pohodima, opravdanim mitomanskim fantazmama, one kočnice koja može zaustaviti nasilje i proljevanje krvi. Postoji samo fanatična borba za resurse i prostor, goli interes da jedni žive u obilju, dok drugi umiru i bivaju izbrisani kao da nisu dostojni svog rođenja. Time je narušena svaka vrsta jednakosti, ako je ona uopšte ikada i postojala, zastranilo se u čovječnosti do pakla samog, pristalo se na poraz pred avetima smrti kao primarnim težnjama koje nas vode. A to gdje nas vode, za kakvu nas sutrašnjicu spremaju, ne može se ni dokučiti. Sivo je, crno je, zastrašujuće je.

Ako pak pogledamo unazad, posve je očevidno da smo sa godinama pandemije zaista ušli u onu “obećanu” novu realnost. Otkako je ona nastupila, u vodu su pale sve one postavke na koje smo, kako-tako, bili navikli, oni mehanizmi od kojih smo očekivali da mogu biti granica preko koje se ne ide. Drugim riječima, sada sve jeste u potpunom rasulu, sve one priče o demokratiji, ljudskim pravima, sve one šarene laže kojima smo decenijama zasipani kao nečim što se smatralo vrijednim i važećim izgubile su svaku težinu. Isparile. Jasno je da je ukinut svaki vrijednosni svjetonazor, strovaljeno u ambis ono za što smo naivno vjerovali da drži sve oko nas na okupu. Nema više ni jedne poluge koja garantuje da ono što dolazi neće biti potpuno robotiziran svijet bez mogućnosti povratka na postavke solidarnosti i čovjekoljubivosti. Znam, naivno je vjerovati da neko čuje i da za nekoga predstavlja važnost ono što mnogi od nas vide sada kao sveopšti bol i zaprepaštenost. Međutim, to ne znači da ne trebamo glasno govoriti, da se ne trebamo u svakoj prilici, u svakoj maloj gesti suprotstavljati svim oblicima nasilja. Gdje god ga vidimo. Iako pesimistično gledam na stvari i ono što nas okružuje, duboko vjerujem da se snaga krije u onim malim impulsima pobune i otpora iako ništa ne možemo uraditi na onom širem planu, važno je, neophodno, da svako da onoliko koliko može. Sve što se napiše, sve što se izgovori, svako opiranje da se pristane na unaprijed potpisani poraz, korak je koji ostaje zabilježen, jer samo dok propitujemo, sumnjamo i ne pristajemo na datosti kao takve, postoji mogućnost da ćemo se probuditi u nečemu drugačijem i boljem od ovoga što sada jeste.