Moć i karizma. Vučić, studenti i izbori

Studenti koji već mjesecima mirno protestiraju u Srbiji već su odavno pobrali brojne simpatije domaće, regionalne pa i svjetske javnosti. Na zadnjem velikom protestu 15. za 15 potvrdili su kako su kulturni, uljuđeni, mirni i puno ih je: procjene javnih skupova gotovo su uvijek konzervativnije, MUP Srbije govori da se njihov broj kretao do maksimalno 107.000, a nezavisne pak procjene govore o čak 325.000 ljudi, što bi protest učinili najvećim javnim protestom u Srbiji ikada. Protesti ipak nisu sami brojevi i ostali numerički odnosi: puno bitnije od samog broja je da se javni prostor srbijanske prijestolnice Beograda ispunio kvalitetnim, autentičnim i karizmatičnim sadržajem, što je rijetkost, gotovo potpuni raritet, za prostor jugoistočne Europe. Čak i vizualno, protesti izgledaju predivno i upečatljivo, te pokazuju jednu novu estetiku javnog i društvenog života u Srbiji.

Estetika i smisao u javnom životu, a posebice u politici, na prostoru koji se kolokvijalno naziva Balkan, većinom je misaona imenica. Balkanske su politike sinonim za one zastarjele i posve dosadne, spore, zarobljene u prošlosti, zlobnici će reći plemenske i primitivne, a oni s nešto više diplomatskog takta, etiketirat će ih kao autoritarne i necivilizirane. U ovom kontekstu aktualni studentski protesti u Srbiji pokazuju taj dio svijeta u sasvim novom ruhu: progresivni mladi ljudi su zarobljenu prošlost odlučili zamijeniti otvorenom budućnošću, a društvenoj statičnosti kontriraju mladenačkim duhom. Netransparentne političare i politike su podsjetili na osnovne zdravorazumske postulate, a institucionalnu tromost žele zamijeniti boljom, efikasnijom i humanijom javnom upravom.

Iako studente već treba smatrati pobjednicima – izašli su iz uobičajene zone komfora koja onemogućuje javni aktivizam, mirno ali hrabro su se konfrontirali s društvenim i režimskim nelogičnostima – ostaje pitanje mogu li pobijediti aktualni politički režim u Republici Srbiji, stvarajući novu političku paradigmu? Može li njihova karizma i želja za emancipacijom dovesti do kraja režima Aleksandra Vučića – simbola autoritarne političke moći - ili barem promiješati političke karte i odnose na nešto drugačiji način?

Erica Chenoweth i Maria J. Stephan će u knjizi “Zašto građanski otpor djeluje. Strateška logika nenasilnog sukoba” analizirati nenasilne proteste, njih 323, u vremenskom periodu od više od jednog stoljeća (1900-2006) i pokazati kako su oni više nego dvostruko učinkovitiji od svojih nasilnih pandana u smislu postizanja zadanih ciljeva. Nasilje kao instrument društvene promjene, autorice su dokumentirale, gotovo da i nema smisla, kada su u pitanju društvene promjene. Analizirale su nasilne državne udare koji su generirali brojne žrtve i doveli do najčešće posve nestabilnih novih društvenih i političkih odnosa. Ali, nenasilni protesti, a studenti u Srbiji su egzemplar toga, nešto su sasvim drugačije.

Autorice su u knjizi analizirale statistike i studije slučaja raznih zemalja, te su uspoređivale broj nenasilnih prosvjednika u odnosu na ukupni broj populacije i došli do zanimljivog otkrića. Čarobni broj koji omogućuje uspjeh nenasilnog protesta je 3,5%: statistike, na uzorku od više od jednog stoljeća, pokazuju kako nenasilni protesti mogu srušiti aktualni režim samo onda kada 3,5% građana od ukupnog stanovništva izađe na ulicu i pobuni se, zaključile su autorice i u drugim radovima koji su nastali nakon same knjige. Popis stanovništva iz 2022. godine procjenjuje da u Srbiji žive oko 6.623.183 milijuna stanovnika, a magični prag od 3,5% bi značio da je za uspjeh potrebno najmanje 231.811 osoba na protestima. Konzervativni podaci MUP-a Republike Srbije govore da je broj prosvjednika upola manji, ali tim podacima malo tko vjeruje.

Generalno, kada su protesti u pitanju, smatra se da su polučili pozitivan rezultat samo onda kada uspiju zamijeniti aktualnu političku vlast, a statistike govore o tome kako 53% ukupnih nenasilnih protesta dovede na kraju do promjene političke vlasti. Iako je mogućnost pozitivnog ishoda nenasilnih gotovo pola-pola, građanski aktivizam ima bezbrojne prednosti: odvaja režim od njegovog glavnog izvora moći – naroda, onemogućuje održavanje vječnog političkog statusa quo, a pozitivno djeluje i na otpornost društva te razvija socijalnu koheziju. Kurioziteta radi, autorice su pokazale kako su se sececionističke kampanje svagdje u svijetu pokazale kao posve neuspješnim, bilo da se radilo o onim nenasilnim ili nasilnim.

Neposredno nakon održanog protesta 15. za 15 predsjednik Aleksandar Vučić, kojemu podrška opada, pomalo šturo, dijelom rezignirano, ali svakako taktički najavio je održavanje novih izbora – spomenuo je datume ili 1. ili 8. lipanj - ako se u roku od sljedećih nekoliko dana ne uspije formirati nova vlada. Radi se tu o želji da opravda vlastiti politički režim, koji je dijelom izgubio javnu legitimaciju pa se izbori, festival demokracije ili kako se to već romansirano naziva, čine jedinom logičnom posljedicom. Iako su studenti, mišljenja smo, apsolutni pobjednici u odnosu na aktualni politički režim u Srbiji, ipak je jedina pobjeda nad pobjedama ona politička, koja je moguća jedino na izborima. Nije isključeno da će studenti pokušati artikulirati svoju volju na politički način i u slučaju predstojećih izbora pokušati ostvariti veću zastupljenost vlastitih stavova u parlamentu, no ako i ne uspiju u istome, oni su moralni pobjednici, ali s istom ili sličnom političkom garniturom protiv koje su se nenasilno borili.