Mjesec proljeća i baruta
Maj je pravi mjesec proljeća. Sve je već ozelenjelo i probeharalo. Ne čudi što ovaj mjesec nosi titulu najljepšeg u godini. Meni je maj drugačiji. Zapravo, posljednje 23 godine osjećanja su mi pomiješana, jer je sredina mjeseca rezervirana i za moj najsretniji trenutak u životu. Trenutak kada sam postala majka. No, ako se vratim 33 godine unazad, tužna sam, sjetna, nostalgična, a ono što nikako ne mogu zaboraviti je moj strah.
Tada, prije 33 godine, prvi put pucnjavu, haubice i ostalo oružje nisam čula i vidjela na filmu. Tog 2. maja sam definitivno odrasla, kao i mnogi u Sarajevu. Svijet su obišli dramatični snimci i fotografije zapaljenih tramvaja, eksplozija u centru grada... Tog dana smo odsječeni od svijeta i ne sluteći kakva nam borba predstoji. Najprije se vodila bitka za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. Jedinice tadašnje JNA pokušale su zauzeti zgradu. Nisu uspjeli. Istog dana zarobljen je tadašnji predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović sa svojom delegacijom, prilikom povratka iz Lisabona. Nakon mukotrpnih pregovora dogovorena je razmjena. Žestoke borbe vodile su se u centru grada. Još mi odjekuju riječi preminulog generala Armije RBiH Jovana Divjaka: “Ne pucaj!”
“Ja sam Dragan Vikić, komandant Specijalne jedinice MUP-a BiH. Nisam došao ovdje samoinicijativno. Došao sam na zahtjev vas, na veliki broj telefonskih poziva. Ja vas, drage Sarajlije, molim, preklinjem vas... Jedina je snaga u narodima naše BiH i Srbima i Muslimanima i Hrvatima da zaustavimo ovo zlo, da ne dozvolimo da se desi ono što se desilo Hrvatskoj...”
Ovo su riječi Dragana Vikića, komandanta Specijalne jedinice MUP-a RBiH, koje je izgovorio 5. aprila 1992. godine u Skupštini RBiH. Nepuni mjesec kasnije počeo je napad na grad. Na brdima oko Sarajeva bio je neprijatelj. Od tog dana bili smo pod konstantnom paljbom granata, haubica, PAM-ova, PAT-ova i snajpera. Od tog dana ostali smo bez vode, struje, plina. Zapaljena je Glavna pošta, pa ostadosmo i bez telefonske komunikacije.
Odavanje počasti na Spomen-obilježju ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva/Andrej Bjeloš
Zima naredne godine bila je najgora u našem pamćenju. Istrošene su zalihe. Bili smo gladni, promrzli i pod kišom granata. Nismo se dali. Borili smo se svim raspoloživim sredstvima, a nije ih bilo baš puno. Imali smo embargo na uvoz oružja. Humanitarna pomoć na kapaljku... Zabranjen ulazak i izlazak. Napravljen logor, ali bez bodljikave žice. Logor koji su okruživale planine i brda. Onda smo mi napravili svoj tunel spasa koji je zaista spasio mnoge, a koji je danas tu da nas podsjeća na teške dane koje smo preživjeli, da bi nove generacije naučile i zapamtile šta se dešavalo i na koji način. I naravno, da se sjetimo s tugom svih onih koji nisu više s nama, a koji su dali najvrednije što su imali – svoje živote.
Sarajevo je ostalo u opsadi koja je trajala 1.400 dana. Tokom opsade poginuo je 11.541 stanovnik, a među njima 1.601 dijete. Prema poslijeratnim istraživanjima, najviše stanovnika je poginulo u prve dvije godine. Kasnije smo se valjda bolje snalazili, vozeći slalom i veleslalom između snajpera i granata. Neka mi niko ne govori da su u Sarajevu tada bili samo Bošnjaci, jer nisu. Sa mnom su u gradu bili i Tanja i Goran i Dragan. Otišli su oni koji su to željeli. Niko ih nije otjerao. Oni koji su ostali i danas su većinom tu. Viđamo se na ulici, samo što izgleda oni koji su bili tu, preživjeli i još uvijek žive nisu legitimni po novim poslijeratnim pravilima. Došli su neki drugi ljudi (o kojima ćemo nekom drugom prilikom) da nas prebroje i kažu ko je od nas stvaran i pravi, a ko nije. Kad nas danas pitaju jesmo li normalni, kažemo da jesmo ili barem samo tako mislimo.
Ono što je sasvim sigurno jeste da je 2. maj bio prva najjača bitka za Sarajevo i državu Bosnu i Hercegovinu, kada je samoinicijativnim djelovanjem manjih grupa patriota spriječeno da padne Sarajevo, a vjerovatno i BiH. I tako je meni ovaj maj već pune 33 godine mjesec koji miriše malo na proljeće, malo na barut.