Mitomani u pohodu na Moskvu

Idem, čak i ako mi se nebo sruči na glavu, patetično je potvrdio odlazak u Moskvu srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. Bila je to njegova reakcija na upozorenje Bruxellesa kako put u Rusiju nije prihvatljiv. No, nije Vučić jedini s Balkana: 9. maja, na paradi povodom Dana pobjede nad fašizmom, koji Rusija slavi kao svoj nacionalni praznik, tradicionalnu demonstraciju vojne moći planira s bine promatrati i najpoznatije lice s bosanskohercegovačke potjernice Milorad Dodik. Za razliku od Vučića, kome će to biti prvi odlazak u Moskvu od početka ruske agresije na Ukrajinu februara 2022. godine, Dodik poznaje sve hodnike u Kremlju: on je, sjećamo se, izborio dvadeset pet-šest fotografisanja s Vladimirom Putinom, a posljednji put je bilo gusto, jer je na nedvosmislenu i prilično usamljenu rusku podršku u Vijeću sigurnosti UN-a uzvratio onako kako je i naučio, đonom, javno nudeći američkom predsjedniku Donaldu Trumpu cijeli bh. entitet RS. Pa je već zakazano blicanje odgođeno, a naš se bjegunac posipao pepelom pod skutima Viktora Orbana i skrušeno čekao dozvolu da uđe u popravni avion za Moskvu.

Možda neko misli da je to slučajno (ja ne vjerujem), tek fotografije iz Kremlja su bile drugačije, laktaški je Baja i stojeći izgubio na visini, a za stolom se doimao skupljeno. Osmijehu je nedostajalo sigurnosti. Šta se njemu sručilo na glavu, vjerovatno nikada nećemo saznati, no više mu se nije omakla velikodušna poklon-ponuda najnovijem stanaru Bijele kuće, vratio se lecima u javnom vašingtonskom prevozu. Na domaćem je planu pak likovao. Lider HDZ-a Dragan Čović - iako se najbližima jadao kako je i njegovom banjalučkom kompanjonu jasno da mu pravosuđe svira kraj - čvrsto stoji na braniku SNSD-a, bagatelišući kadrove svoje stranke od državnog Parlamenta do Vijeća ministara. I koliko god je teško povjerovati da je Čoviću važniji Nikola Špirić od dokazano lojalnih hadezeovaca, to naprosto nije iznenađenje. Dino Mustafić slikovito objašnjava: Dodik leti helikopterom Vlade RS-a samo da Čovića izljubi za rođendan, sjetimo se spektakla u hacijendi!

U Istočnom Sarajevu, pak, spektakl je prošle sedmice priredila SIPA. Mirno, čak i bez oružja, kloneći se bilo kakvog incidenta, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu otišli su u upravni centar Vlade RS-a, u skladu s naredbom Suda BiH. Da bi traženo lice obavijestili o razlozima svog dolaska - provedba zakona i Ustava BiH - no, na licu mjesta spriječeni su od MUP-a RS-a. Branimir Šehovac, načelnik PU Istočno Sarajevo, isprsio se pred pripadnicima SIPA da ih i službeno obavijesti kako će i silom zaustaviti provođenje zakona. Šehovac je, za one sa slabijim pamćenjem, bio Dodikov rezervni kandidat za direktora SIPA, kada je Darku Ćulumu prošle godine istekao mandat. Lider SNSD-a nije, naime, uvijek bio najsretniji što je, iako njegov, Ćulum nastojao ostati profesionalan, a zli jezici kažu da predsjednik RS-a još uvijek važećem direktoru SIPA na teret stavlja i sramotno mali broj policajaca spremnih da se odazovu na antidejtonski poziv da napuste posao u državnoj instituciji i stave se na raspolaganje Dodikovoj gardi pod zapovjedništvom Siniše Karana.

Ćulum je i praktično ni na nebu ni na zemlji, posljednjih se dana ostavkom branio od optužbi da je i osobno umiješan u desant SIPA na Istočno Sarajevo. Kako god, SIPA je djelom ukazala na nekoliko važnih momenata. Kao prvo, dokazala je da je angažirana na cijeloj teritoriji zemlje, čak i kad javno-privatni Dodikov servis akciju državnog Tužiteljstva protiv dilera droge, koju je SIPA uspješno provela u saradnji s MUP-om RS-a, preimenuje u entitetski obračun s kriminalom. Potpuno ignorišući vođstvo SIPA i angažman Tužiteljstva BiH. Što je i razumljivo, jer čak i najzadrtije apologete SNSD-ovog prodavača magle nemaju način da opravdaju stanje na terenu koje je na vidjelo izašlo i u Istočnom Sarajevu: sve državne institucije - koje je Dodik uz pomoć svojih pridruženih kršitelja Daytona Nenada Stevandića, predsjednika NSRS-a, i entitetskog premijera Radovana Viškovića, navodno zabranio - rade najnormalnije. Zabrana se odnosi jedino na provođenje zakona u slučaju trojice odmetnika od pravosuđa. Bit će da je zato Dodik protjerao njemačku ministricu za Evropu i klimu Anne Lührmann kako bi zamaskirao stanje na terenu i pokazao da može šta hoće, pa i zveckati oružjem članici Bundestaga dok je entitet u službi njegovog odmetništva od zakona.

Poruka je stigla do Bruxellesa, gdje navodno još ima tehnokrata koji bi da deeskaliraju krizu pregovorima s balkanskim Putinom, što je - da se ne lažemo - suština Dodikove prijetnje silom. Da je shvaćena, vidjelo se u Parizu, kada je Emmanuel Macron Vučiću potcrtao predanost Francuske suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine. Nijemci su Dodiku davno isporučili cijenu njegova separatizma, a berlinsko izjašnjenje o podršci Christianu Schmidtu demantiralo je sve Dodikove laži o statusu visokog predstavnika u njegovoj rodnoj zemlji. Zapravo, na Dodikovu mitomaniju ne nasjedaju ni Srbi u Republici Srpskoj koji - koliko im god entitetski predsjednik potcjenjivao inteligenciju - sve više shvaćaju da su izvarani i njegove najveće žrtve. Koliko im je puta obećao otcjepljenje i spajanje sa Srbijom? Izlazili su i na referendum kojim je trgovao, pa ga onda iskoristio da u živi štit ispred zakona isprsi policajce MUP-a RS-a. I to je sve šta oni trebaju krvlju braniti: ne srpstvo, ne otadžbinu, nikakvu tradiciju, jedino za šta - tačnije za koga - Srbi trebaju ginuti jesu Dodik i imetak koji je stvorio vladajući budžetima. Sva njegova obećanja - od samostalnosti do protjerivanja banaka, crtanja granica i novih komisija, ustava i sličnih trica - u praksi su se pokazala kao notorne laži.

A da ga jedino zanimaju vlast i novac, zbog čega je spreman i rat započeti, cijela se zemlja uvjerila dan nakon što je Šehovac u ime predsjedničkog bjegunca od pravosuđa zaprijetio oružjem. Visoki predstavnik je, naime, naredio obustavu partijskih apanaža SNSD-u i Ujedinjenoj Srpskoj. Naredba iz OHR-a razbjesnila je Dodika do te mjere da je posegnuo za novom podvalom, do bola providnom - traži od Federacije izručenje Schmidta, a zauzvrat će poništiti sve zakone NSRS-a?! Teško da ima većeg dokaza farse kojom Milorad Dodik terorizira cijeli Balkan od ove izjave. U jednu i po rečenicu sabrao je karakter vlasti koju provodi i ponovo založio Srbe u čije ime navodno govori: sva obećanja o vjekovnom jedinstvu sa Srbijom pljunut će i valjda zapjevati od sreće, jer bi to značilo da može nastaviti i šakom i kapom prazniti budžete. Jadno i mizerno, čak i bez propitivanja ima li iko da mu je i na sekundu išta povjerovao.

Dodik je toliko puta izvarao i izlagao sve redom - partnere, suradnike, simpatizere, čak i one briselske birokrate, kojima je mazao oči pričama kako se, eto, izbori ne dobijaju parolom “Živjela EU”, već “Živjela Srbija” - da mu danas sve manje vjeruju čak i oni koji su uz njega. A uz njega su iz istih razloga zbog kojih on laže i vara biračko tijelo: mjerljivih i izbrojivih stotinama pokradenih miliona eura. Da bi se nastavio bogatiti, trebaju mu populistička obećanja, ali još i više autokracija za kojom poseže, busajući se u tobože narodna junačka prsa. RS-om vlada kao Kim Jong-un Sjevernom Korejom, no sjevernokorejski predsjednik nije među zvanicama Vladimira Putina. Dosta je što šalje vojsku da pomogne agresiju na Ukrajinu, nije baš za bine na kojoj ruski mediji očekuju lidere Kine, Brazila, Indije, ali i Slovačke - članice EU. Vučića ne pominju, a kamoli Dodika. On je tu da popuni prostor. Jer ni Putin nije raspoložen za varijaciju sebe. Pa ni balkansku, ma šta o tom mislilo naše lice s državne potjernice. Ne zato što ga Balkan ne zanima, treba mu da svi čekamo da se nebo sruči, nego zato što je Dodik samo kraj onog konopca kojim Putin cima Vučića.