Mirovni plan za Gazu je velika prevara

Kakav-takav “mir” je zavladao Gazom i on je pozdravljen od cijelog svijeta. A da li je stvorio pretpostavke za dugoročnu stabilizaciju ovog prostora na kojem su se godinama iživljavali Britanci, a nakon njih Izraelci, ne dopuštajući nikada palestinskom narodu da pobode svoju zastavu nezavisnosti? Palestina će još godinama biti živa rana na tijelu civilizacije. Mirovni plan koji je ponudio predsjednik Trump liči na veliku američko-izraelsku prevaru koja je bila dijelom i u funkciji njegove borbe za Nobela, ali je ta igra još aktuelna, pa će ona i ostati aktuelna. Ovdje je riječ o velikoj prevari, jer je to neupotrebljiv plan, koji je u prvoj fazi odgovorio svojoj namjeni - razmjeni izraelskih talaca i zarobljenih Palestinaca. Sve drugo je teško ostvarivo.

I pored aplauza Trumpu, Netanyahu ga je prihvatio mada nije želio nikakav plan. Jer, izraelski cilj je totalni genocid nad Palestincima uz vojnu zaštitu Amerikanaca. To što protestuje cijeli svijet, čak i njihovi dojučerašnji prijatelji i saveznici, Izraelce ne uzbuđuje. Oni su dobro znali iz iskustva nakbe (1948) da se genocid najlakše provodi u uslovima rata. Tada su protjerali i ubili 800.000 ljudi. Ni posljednji genocid u Gazi, tokom kojeg je ubijeno 68.000 Palestinaca, nije ništa drugačiji od nakbe. Cilj Izraela je bio, i tada i sada, da potpuno etnički očisti prostor Gaze i to ne isključivo od Hamasa nego i od preostalih Palestinaca koji im remete planove o etnički čistom Izraelu. Hamas je samo povod za dugoročne akcije Izraela. Nakon Gaze, doduše, za nepoznat broj godina, slijede ratovi za Veliki Izrael, što, nažalost, nisu prepoznali arapski akteri koji su ovu agresiju posmatrali indiferentno, da ne upotrijebim težu riječ. Da li će do rata za Veliki Izrael doći za 20, 50, 100 ili više godina, to i nije važno, ali do realizacije izraelskog sna će - procjenjujem - svakako doći.

Sukob u Gazi samo je nagovještaj budućih događaja koji su započeli 7. 10. 2023, kada su Izraelci dobili nenadanu priliku da protjeraju Palestince. Oni su to uradili bezobzirno, na brutalan način, kako nije nijedna porobljivačka sila na svijetu, kopirajući nacistički zločin prema Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. Nisu u tome uspjeli, ali su učinili neviđeni genocid koji je probudio cijeli svijet. Pokušavali su istjerati Palestince na Sinaj (Egipat), govorilo se o zemljama prijema Libiji i Južnom Sudanu. Sve ove zemlje su odbile realizaciju ovog jezivog plana, pa ma koliko da su im trebali novci, kao Južnom Sudanu, naprimjer. Kada su protesti zahvatili SAD, Trump je znao da mora hitno zaustaviti tu negativnu projekciju izraelskog genocida kod američke javnosti. Predstavio je mirovni plan svijetu, pa i arapskim liderima. Plan od 20 tačaka Trump je oblikovao, saznalo se, zajedno sa Izraelcima, ali bio je to izmijenjen dokument u odnosu na početnu verziju. Na izmjene su uticali Izraelci preko Rona Dermera, Netanyahuovog ministra za strateška pitanja, koji je prije toga dugo godina bio ambasador Izraela u SAD-u. Ko je pitao Palestince za mišljenje, ko ih je uključio kao pregovaračku stranu? Niko.

Plan je bačen na stol kao svršeni dokument koji je ostavio Izraelcima, počiniocima najvećeg genocida nakon Drugog svjetskog rata, slobodu djelovanja u razrušenoj Gazi, a od Palestinaca, žrtava ove agresije, zahtijeva da učestvuju u svom dobrovoljnom samoubistvu. Prema slovu “mira”, Hamas treba da bude razoružan, a tuneli, kojih je trenutno 50% u aktivnom stanju, da budu zatrpani. Na ovaj način Palestinci bi faktički bili potpuno uništeni. Šta se očekuje od izraelske strane? Ništa. Njihove snage bi trebalo da se povuku u fazama iz Gaze. Autor plana se ponaša prema Izraelcima kao prema božijim pravednicima, a ne monstruoznim ubicama. Ne postavlja im nikakav ultimatum do kada treba da se povuku na imaginarne linije unutar ratnog područja. Ostavljeno im je na volju. Čak i kada bi IDF potpuno napustio Gazu, izraelske snage imaju mogućnost kontrole ove teritorije.

Ko će upravljati Gazom? Planirano je da upravlja nekakva prelazna vlast, odbor ili tako nekako, a na njenom čelu da budu neokolonijalni gospodari Donald Trump i Tony Blair, sa mašinerijom arapskih tehnokrata koji bi izvršavali njihove zamisli. Čisti neokolonijalizam. Ovdje je potrebno spomenuti policijske snage, ali se još ne zna iz kojih zemalja. Spominju se Turska, Egipat i Jordan, ali to još nije jasno, jer se svi pribojavaju ući u Gazu na kojoj je sve problematično. Za Blaira sam pisao da nije politički lik prihvatljiv za Arape zbog njegove nedostojne prošlosti u invaziji na Irak. Ni Trump nije takva ličnost, jer je tokom izraelske ratne kampanje bio apsolutno posvećen i odan Izraelu. Njega pamte i po izjavama o preobražaju Gaze u Rivijeru na kojoj će se odmarati bogati džet-set. Ovu njegovu ideju objeručke su prihvatili Izraelci, jer se uklapala u ranije zamišljeni plan etničkog čišćenja Palestinaca u Gazi, a predstavljen kao eliminiranje Hamasa.

Što se tiče buduće vlasti, nju bi, kao dugoročno, trebalo da preuzme palestinska samouprava, što je zasada u hipotetičkoj ravni jer postoji nepomirljiv sukob između Fataha na Zapadnoj obali i Hamasa koji je izgradio i drži vlast u Gazi. Amerikanci i Izraelci bi trebalo da prepuste upravljanje Gazom Palestincima, ali oni to očigledno ne namjeravaju učiniti. Oni ne žele upravu prepustiti narodu protiv kojeg vode rat, makar bili i sljedbenici Mahmouda Abassa, koji očigledno nema legitimitet među svim palestinskim grupama. U takvoj situaciji postavlja se pitanje gdje je politička budućnost Palestine?

Zapadna Evropa je, uglavnom, ne ulazeći u njene razloge, dala jasnu podršku dvodržavnom uređenju. Ali u ovom planu se ne spominje država Palestina, perspektive buduće države se ne vide iako se spominje mogućnost uspostavljanja države palestinskog naroda. Samo se naznačava da Palestinci traže njeno formiranje. Ali, izraelski premijer Netanyahu, pod uticajem desničara Bena Gvira i Smotricha, izričito ponavlja da neće dopustiti uspostavljanje palestinske države. Izrael se ne ponaša kao pregovarač, već kao nasilnik koji jedva čeka propast sporazuma. Ne dopušta se ništa u primjeni ovog plana - diktata.

Trump ne želi da pregovora o planu, pri čemu žestoko prijeti samo Hamasu, da ga slučajno ne pokuša izigrati. Izrael se ne pominje, on se kao pravednik favorizira i kao da Netanyahu nije na nalogu Međunarodnog krivčnog suda (ICC) za hapšenje. Od Hamasa se pritom traži potpuno razoružanje i predaja naoružanja kao i tunela, koji su za Izraelce naročito “opasna” infrastruktura. Ovo, naravno, vidi cijeli svijet, ali se pretvara da ne vidi, arapske i muslimanske države također, zadovoljena je tako savjest. Ne postoji čarobnjak koji bi doveo do pravde ovaj brutalni sukob u kojem Izrael samo čeka priliku da ponovo krene u kampanju etničkog čišćenja.

I dok završavam ovaj tekst, gledam film iz potpuno srušene Gaze, na kojem se vidi (snimano je iz zraka) veliki saff u kojem na hiljade vjernika klanjaju džuma-namaz uz poruku: “Narod Gaze poručuje okupatoru: Možete srušiti naše kuće i džamije, možete nas ubiti, ali vjeru nam nikada nećete oduzeti”!