Mir prije svega

Prateći posljednjih dana kako se u javnosti percipira trideseta godišnjica potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, moglo bi se zaključiti da je ono što Dayton nama danas znači, kao i sve drugo u ovoj zemlji uostalom, podijeljeno na dijametralno suprotna viđenja i razloge zašto stvari u vezi sa tim mirovnim sporazumom jesu takve kakve jesu. I ma kako se često činilo da je u mnogim svojim osnovama Dayton ludačka košulja o vratu ove zemlje, doima se da bi bilo potpuno suludo negirati njegovu važnost, jer u riječi mirovni stoji sva suština onoga što on jeste. Dakle, ovim sporazumom je završen krvavi rat u Bosni i Hercegovini, koji je, pored ostalog, proizveo brojne zločine, kako onaj genocida, tako i logore, etnička čišćenja i potpuno razbijanje smisla u onome što je ova zemlja baštinila kao svoju posebnost i raznolikost. Drugim riječima, mi smo sa tim ratom, kada se danas pogleda, izgubili sve ono što je bila supstitucija šizmatičnog bosanskohercegovačkog identitet koji, ma kako ga se razumijevalo, jeste svojevrsna posebnost, mješavina koja neponovljivo svjedoči da je život u različitosti moguć i ostvariv.

Pa i nakon što je rat završen, ma kako se sada gledalo na to, ma kako ko bio zadovoljan rezultatima entitetskog brazdanja, život se ovdje u svojim magistralnim linijama obnovio i nastavio. Ako zaobiđemo ono što je dnevnopolitička upotreba straha ostalog iza samog rata, vidjećemo da ljudi ove zemlje, bez obzira na sve, i dalje žive jedni sa drugima, a ne onako kako se željelo i želi iskonstruisati - jedni pored drugih. Egzistencijalna nužnost preklapanja poništila je u dobroj mjeri sve ono što jesu posljedice rata, ali mi još ne uspijevamo artikulisati jasnu političku snagu koja bi jednom za svagda prevazišla sve razlike, razumjela stravičnost svakog sukoba kao ono što se nikada više ne smije ponoviti, te pokušala graditi egzistenciju na principima razumijevanja i tolerancije. Upravo to što jesmo različiti, što baštinimo cijeli spektar kulturnih posebnosti, moralo bi u ovim okvirima biti ono što trebamo čuvati i braniti po svaku cijenu. Odnosno, ukoliko bi se na bilo koji način pokušao otuđiti neki dio onoga što Bosna i Hercegovina, pa i ovako ranjena i destruirana, desio bi se haos velikih razmjera, poslije kojeg bi ponor bio jedini mogući izbor. Jasno je da u godinama koje su prošle mnogo toga nije urađeno na potpunom suočavanju sa onim što nam se devedesetih dogodilo, mnogo toga još nailazi na zid, odbija se prihvatiti, a bez preciznog sagledavanja naših grešaka i prihvatanja krivica, ne može se u potpunosti uspostaviti postojanje koje neće biti opterećeno naslijeđima prošlosti. Da, znam, to zvuči kao bajkovita mogućnost, ali, zapravo, stvari su jednostavne, pitanje je da li kao stanovnici ove zemlje želimo zaista postojati u miru, odupirati se mrakovima koji nas sa svih strana napadaju, i da li smo spremni jednom konačno odustati od narcizma malih razlika, prihvatiti to kakvi jesmo kao datost i na tome pokušati izgrađivati društvo u kojem se niko neće plašiti, u kojem nikome neće biti nelagodno zbog bilo čega.

Aktuelna politička kriza koja u mnogim svojim aspektima nastoji dovesti u pitanje i sam Dejtonski sporazum, pa čak i vodi u određenim svojim linijama ka potpunom rastakanju kakvog-takvog mira, veliki je test za to da li smo spremni izdići se iz gliba i kala prošlosti, te bez obzira na mučnost svakodnevice, vidjeti da se na ovim osnovama ipak može graditi neko pravednije društvo. Ne mislim da je Dejtonski mirovni sporazum savršen i sveto slovo, ali on predstavlja bazu koja nas ne ograničava da se zalažemo da dođemo u onu tačku razvoja u kojoj će biti moguće doći do dogovora koji je drugačiji, do ostavljanja etnonacionalnih mitomanskih narativa iza nas, kao pogubnosti koje nas sve zajedno neprestano drže u stanju zarobljenosti. Da zaključim, bez obzira na činjenicu ko u ovoj zemlji obnaša vlast, krucijalno pitanje jeste šta njeni stanovnici, ona tiha većina, želi, ako bismo tako sagledali stvari, vrlo lako bi se moglo zaključiti da svako normalan ovdje postoji u ubjeđenju da je mir neprikosnovena kategorija. I da ništa osim toga nije, niti može biti izbor. Potrebno je samo, a trideset godina od kraja rata je pravo vrijeme, da se presaberemo i počnemo vršiti onaj građanski pritisak koji će odoljeti svakoj propagandi i svakom skretanju ka bilo kakvim opcijama sukobljavanja.