Mir koji otkriva poraz

Trumpova žurba Oružje je konačno zašutjelo. To se, zapravo, moglo očekivati mnogo prije posljednjih raketa. Rat koji su SAD i Izrael predstavljali kao demonstraciju sile polako se pretvarao u politički, ekonomski i vojni teret koji Washington više nije mogao nositi bez ozbiljnih posljedica. Posljednji pokušaj da se proces zaustavljanja sukoba minira dogodio se izraelskim napadom na južna predgrađa Bejruta. Taj potez nije bio slučajan. Bio je to pokušaj da se pregovori dovedu do tačke bez povratka i da se Iran isprovocira na odgovor koji bi rat produžio za još nekoliko mjeseci. Upravo zato ne čudi što je Donald Trump javno iskazao nezadovoljstvo potezima Tel Aviva. U pozadini je sukob između pragmatičnijeg dijela američke administracije i izraelskih jastrebova okupljenih oko Benjamina Netanyahua, Itamara Ben Gvira i Bezalela Smotricha. Dok je Izrael želio nastavak rata, Washington je tražio izlaz.

Kapitulacija pod drugim imenom Najznačajniji trenutak dogodio se kada je Trump odobrio trenutno ukidanje pomorske blokade Irana i potpuno otvaranje Hormuškog moreuza. Prema ranijim planovima, blokada je trebala biti ukidana postepeno tokom mjesec dana. Međutim, nakon izraelskog napada na Bejrut i iranske pripreme za masovni odgovor, Washington je odustao od prvobitne pozicije i prihvatio ono što je Teheran tražio od početka. Može se koristiti mnogo diplomatskih izraza kako bi se prikrila stvarnost, ali činjenice ostaju iste. Kada jedna strana odustane od svojih ključnih poluga pritiska da bi spriječila protivnika da uzvrati, tada govorimo o popuštanju, a ne o pobjedi. Iran je nakon toga opozvao naredbu za raketni udar na Izrael, a put prema sporazumu bio je otvoren.

Šta je Washington spašavao? Američki problem nije bio samo Iran. Problem su postale cijene energenata, nestabilnost tržišta i rastuća nervoza američke javnosti. Hormuški moreuz nije običan geografski prolaz. Kroz njega se odvija značajan dio svjetske trgovine naftom. Svaki dan zatvaranja povećavao je rizik od novog inflatornog udara. Trump je vrlo dobro razumio političku cijenu produženja rata. Administracija koja je obećavala ekonomsku stabilnost nije mogla sebi dopustiti dugotrajan energetski šok i novo poskupljenje goriva. Upravo zato je mir postao hitniji od vojne pobjede. U tom smislu, Washington nije spašavao samo regionalnu stabilnost nego i vlastitu unutrašnju političku poziciju.

Iran je izašao ranjen, ali ne i poražen Nema sumnje da je Iran pretrpio ozbiljne gubitke. Poginuli su lider Irana, brojni vojni komandanti, uništen je dio infrastrukture, a zemlja je platila visoku cijenu sukoba. Ali jednako je teško ignorisati činjenicu da Islamska Republika nije slomljena. Naprotiv, kako je rat odmicao, iranski kapacitet za odgovor postajao je sve ozbiljniji. Američke baze u regionu počele su osjećati posljedice sukoba, dok je Revolucionarna garda dodatno učvrstila svoj položaj unutar države. Historija nas uči da ratovi često proizvode suprotan efekat od željenog. Umjesto slabljenja sistema, oni ga ponekad homogeniziraju. Čini se da se upravo to dogodilo u Iranu.

Nuklearno pitanje nije zatvoreno Zapadne prijestonice sada će insistirati na tome da je iranski nuklearni program stavljen pod kontrolu. Međutim, brojna pitanja ostaju bez odgovora. Gdje se nalazi sav visokoobogaćeni uranij? Koliko ga je sačuvano? Da li je zaista moguće izvršiti potpunu kontrolu nad materijalom koji je duboko pod zemljom, u kompleksima poput Fordowa i Isfahana? Odgovori nisu poznati. Već sada postoje izvještaji da su znatne količine obogaćenog uranijuma ostale duboko zakopane u podzemnim kompleksima. Tehnički pregovori tek predstoje, a stvarni nadzor nad tim procesom bit će izuzetno težak. Zbog toga ne vjerujem da je nuklearno pitanje zaista riješeno. Naprotiv, ono je samo privremeno sklonjeno sa naslovnica. Nije isključeno da će jednog dana upravo iz današnjih kompromisa nastati ono čega se Izrael najviše pribojava - atomska bomba.

Izraelova samoća i novo geopolitičko preslagivanje Možda je najveći politički gubitnik cijele krize upravo Izrael. Tokom posljednjih sedmica postalo je očigledno da između Washingtona i Tel Aviva više ne postoji potpuna saglasnost o načinu vođenja regionalne politike. Dok je Netanyahu želio nastavak pritiska, Trump je tražio izlaznu strategiju. Istovremeno, Iran nije ostao bez međunarodne podrške. Rusija i Kina nastavljaju posmatrati Teheran kao važan element buduće ravnoteže snaga u Evroaziji, što ne znači da će Moskva ili Peking ratovati za Iran. Ali znači da će nastaviti pružati političku, ekonomsku i tehnološku podršku državi koju smatraju važnim saveznikom protiv američke dominacije.

Pobjedničke parade i neugodna istina Sada slijedi očekivani dio priče. U Washingtonu će govoriti o uspješnoj operaciji i navodnom zaustavljanju iranskih ambicija. U Teheranu će slaviti otpor i tvrditi da su natjerali najveću svjetsku silu na povlačenje. Obje strane će organizovati pobjedničke parade. Ali kada se ukloni propaganda, ostaje jednostavno pitanje: ko je prvi odustao od svojih ključnih zahtjeva? Odgovor na to pitanje mnogo govori o stvarnom ishodu rata. Zato ovaj sporazum nije samo prekid vatre. On je i priznanje da vojna sila nije uspjela ostvariti političke ciljeve zbog kojih je sukob pokrenut. A kada se to dogodi, bez obzira na službena saopćenja, riječ pobjeda postaje mnogo teža za izgovoriti.