Ministri, saboteri i bleferi

Iz razloga koje ne treba objašnjavati, jer ih vidi svako ko to hoće - prošle sedmice nam je s neviđenim ushićenjem saopšteno da je Vijeće ministara BiH, a na prijedlog Komisije za saradnju s NATO-om, usvojilo Program reformi za 2025. godinu. Riječ je o više od 100 stranica dokumenta, u kome je u pet poglavlja opisano šta će institucije naše države raditi tokom godine na unapređenju sigurnosti i odbrane, s već poznatim, nerijetko otrcanim akcentima na borbi protiv korupcije, organizovanog kriminala i terorizma, a o kome će čelnik Komisije Josip Brkić ponosno kazati da “zrcali ono što je potreba reformi koje institucije BiH trebaju raditi kontinuirano”.

Dva refleksa je, u vidu odraza u javnosti, izazvala ova vijest. Prvo - logično pitanje kako to da se ono što je trebalo uraditi u 2025. usvaja u februaru 2026. godine, pa se to još nazove uspjehom, i drugo - šta znači tvrdnja da dokument ne prejudicira odluku o članstvu u NATO-u, već se oslanja na ranije odluke i ustavne nadležnosti? Odgovori na ova pitanja i dalje vise u vazduhu, ali i pobuđuju pažnju. S mnogo razloga.

Ono što izaziva još veću pažnju, a što djeluje krajnje neuvjerljivo jer je zabasalo lavirintom iluzija i optimizma bez pokrića, sadržaj je oficijelnih reakcija. Prije svega, ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića, koji je požurio da - samo dan nakon što je Dodik u Banjoj Luci rekao da “smo svjesni naših neprijatelja” i “da neprijatelju svaki dan moraš nanijeti neki gubitak”, “a muslimani i muslimansko Sarajevo su naši neprijatelji” - prepozna “jedan novi SNSD”, zbog toga što je Program reformi usvojen bez diskusije, jednoglasno i, što naročito bode oči, uz glasove oba SNSD-ova ministra - rabijatnog Staše Košarca i smjernog Srđana Amidžića. E baš taj eho ove vijesti je više nego dovoljan za to da se s debelim oprezom, čak sumnjom, gleda ono što je nazvano najavom drukčije klime i odnosa u Vijeću ministara.

Ta suspektnost je logičan plod onoga što je trogodišnje iskustvo rada državne vlade, koju, kao vladu, ne vidi i ne naziva većina njenih članova. Likovi u Vijeću ministara - što, valjda, nikome ne treba potcrtavati - odavno liče na striktno upakovane rogove u vreći. Dovoditi u vezu glatko usvajanje Programa reformi sa navodnim plodovima nedavnog turističko-lobističkog izleta Milorada Dodika i Željke Cvijanović u SAD, u najmanju ruku zvuči kao ono “Hop!” prije nego što se skoči. Jer, sva dosadašnja raskošna samovolja, sve iživljavanje i sabotiranje rada poznatih državnih ministara u vezi sa najvažnijim temama - posebno smišljeno i nepoderivo HDZ-ovo i SNSD-ovo opstruiranje evropskog puta, krajnje naivnim i nepromišljenim čini čak i samo tragove orgastičnog i euforičnog zadovoljstva zbog samo ovog pitanja.

Ako znamo da predsjedavajuća Vijeća ministara Borjana Krišto više od godine uporno blokira popunjavanja mjesta ministra sigurnosti, čuvajući stabilnost pakta HDZ-a i SNSD-a i da ne daje pet para za zvaničan akt kojim to traži grupa poslanika državnog Parlamenta; ako se zna da je temelj te sabotaže blagougodna slika, u kojoj “ugroženi” HDZ ima četiri od deset glasova u Vijeću (zamjenik ministra sigurnosti Ivica Bošnjak); ako ministar finansija i trezora Srđan Amidžić nesmetano blokira državni budžet kad treba osigurati pare za vanredne predsjedničke izbore u Republici Srpskoj, pa to mora uraditi njegov zamjenik, jer se ministar prema budžetu odnosi kao prema ličnom bankomatu; ako Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje, čiji je čelnik Amidžić, ne mijenja procente raspodjele prihoda iz 2023. godine, pa RS uzima tuđe pare; ako se svi pokušaji trojke da izbaci SNSD iz izvršne vlasti slamaju o čvrst oklop dvojnog pakta i ćeifova čelnika HDZ-a i SNSD-a; ako ministar odbrane Zukan Helez, uz neskriven srklet, od Dodika rezolutno zatraži da već jednom krene u tu secesiju; ako se... - onda je i neozbiljno i besmisleno, a i uvredljivo za prosječnu inteligenciju ovdašnjih smrtnika, tvrditi da smo, napokon, postigli nešto dobro i da državna vlada i situacijom i prilikama vlada.

Razgrne li se sve ovo, pa beskorisnim proglase refleksi tipa “treba ih svakog mjeseca slati u Ameriku”, priča se svodi na svjesno i ciljano, a to znači nimalo naivno skretanja pažnje s važnijih i krupnijih na jednu, doduše takođe važnu, ali da li baš trenutno presudnu temu. Čak i podrška i zadovoljstvo, recimo optimistički odmjerena reakcija člana Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, ne zamagljuju suštinu: naš evropski put, uz sva upozorenja iz briselskih dvora i (in)diskretne pritiske, dramatično zapinje u domaćim mutnim vodama, najprije u Vijeću ministara. Jer, njegovi dokazani saboteri i bleferi su tu kao ribe u vodi, znajući da će za sve blokade, inate i kaprice - biti pošteđeni ikakve odgovornosti. A i nagrađeni, kad za to dođe vrijeme.

Kad ovo znamo, ne čudi to da će se sve što nas čeka do jeseni, svoditi na kontaminiranje prilika predizbornom groznicom i podređivanjem svega što se (ne) radi izbornim potrebama i ciljevima. Što je razlog više za hitro oslobađanje od zabluda u vezi s onim što radi ili, tačnije, što neće da radi Vijeće ministara. U kome su i članovi koji jedni o drugima misle sve najgore, pa služe i kao stimulans ili alibi za ono što se rušilački, saboterski i štetno radi i na drugim mjestima. Ne samo u vrhu države.