Minhenske konfrontacije

Šezdeset prva sigurnosna konferencija, koja je od 14. do 16. veljače održana u Münchenu, trebalo je da ima fokus na pitanjima globalne sigurnosti, geopolitičkih napetosti i međunarodne suradnje, ali se pretvorila u konfrontaciju američkih i europskih stajališta bez znakova približavanja. Osnovni ton takvoj debati dao je američki potpredsjednik James David Vance, koji je šokirao sudionike ovom tvrdnjom: “Prijetnja koja me najviše brine vis-à-vis Europe nije Rusija. Nije to Kina, niti bilo koji drugi vanjski akter. Ono što me brine je prijetnja iznutra, to jest povlačenje Europe od nekih od svojih temeljnih vrijednosti koje dijeli sa Sjedinjenim Američkim Državama.” Vance je otišao i dalje, pa je optužio europske vlade i ono što je nazvao “komesarima” Europske unije da su više zainteresirani za gušenje slobode govora nego za osiguranje sigurnosti za svoje građane.

Njegova ovako oštra kritika uslijedila je nakon odluke organizatora u Münchenu koji nisu dopustili desničarskim strankama sudjelovanje na konferenciji, rekavši: “Ne moramo se složiti... ali imamo obvezu barem se uključiti u dijalog s njima.” Organizatori su se, međutim, držali pravila konferencije, zbog koje je 1963. i osnovana, da se, osim lidera najvećih država, najviše prostora da ekspertima iz oblasti sigurnosti za njihove stručne analize, čime su onemogućili da se skup pretvori u promicanje bilo kakve ideologije, pa i desničarske.

Sudionicima konferencije dan ranije teško je pala izjava američkog ministra obrane Petea Hegsetha u sjedištu NATO-a u Bruxellesu kada je kazao da Ukrajina ne može ući u ovaj savez i da ona ne može vratiti svoje državne granice na stanje prije ruske invazije. Tada je bilo jasno da se u telefonskom razgovoru američkog i ruskog predsjednika Donalda Trumpa i Vladimira Putina ide naruku Rusiji, bez sudjelovanja Ukrajinaca i zvaničnika EU i nazire epilog rata. Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je na minhenskoj konferenciju istakao da Kijev mora sudjelovati u pregovorima o primirju u Ukrajini i da neće moći da prihvati bilo kakve drugačije dogovore. On je upozorio da ne smije sve proći po Putinovom planu i da se svede na bilateralu između Washingtona i Moskve.

Ranije je ruski predsjednik Putin pokazao spremnost za pregovore s Trumpom o primirju, ali je odbacio veće teritorijalne ustupke i inzistirao na odustajanju Ukrajine od NATO-aspiracija. Znatan broj sudionika konferencije pozdravio je ne samo primirje nego i uspostavljanje trajnog mira u Ukrajini, ali se usprotivio ruskim uvjetima, smatrajući da agresor ne bi smio biti nagrađen otimanjem dijelova ukrajinskog teritorija. Pojedini sudionici u debati, skloni ruskim interesima, isticali su da Putin smatra da je Zapad, ignorirajući ulogu Moskve nakon raspada Sovjetskog saveza, koristio Ukrajinu kao oruđe protiv Rusije, s ciljem njenog slabljenja i uništenja, a na ovu tezu je odgovoreno stajalištem da je važnije razgovarati o potencijalnim sigurnosnim garancijama, kako bi se spriječila buduća ruska agresija.

Pojedini izvještači s konferencije u Münchenu smatraju da je govor američkog potpredsjednika J. D. Vancea bio u stilu napad je najbolja obrana, budući da je organizator u izvještaju naveo da Sjedinjene Države više nisu činilac stabilnosti, već predstavljaju rizik zbog teritorijalnih pretenzija Donalda Trumpa prema Grenlandu i Panami, kao i izjavama da Kanada treba postati 51. država SAD-a. Također, njegova izjava da bi SAD mogle preuzeti kontrolu nad Pojasom Gaze izazvala je šok diljem Bliskog istoka. Kao i Trumpove prijetnje o tome da će, ako to bude potrebno, određena područja anektirati i uz pomoć sile - između ostalog i Grenland, koji formalno pripada Danskoj.

Govornici su na Trumpove prijetnje reagirali opomenom kako se i SAD moraju pridržavati međunarodnog prava, jer je nepovredivost granica jedno od temeljnih načela međunarodnog prava. To načelo mora vrijediti za sve. Voditelj konferencije Christoph Heusgen nije bez razloga u više navrata naglasio značaj međunarodnog prava: “Iz mog ugla gledanja nema bolje alternative od poretka koji se zasniva na Povelji Ujedinjenih naroda.”

Na kraju, ono što je Davos u Švicarskoj za ekonomiju, to je minhenska konferencija za sigurnost, ali u Münchenu se ne usvajaju nikakvi zaključci, nego je važno da se u nazočnosti nekoliko tisuća sudionika otvoreno i stručno raspravlja o potrebi da se međunarodna situacija napravi sigurnom, kako bi svijet mogao funkcionirati i ostvariti svoj puni prosperitet. Međutim, u komplikovanim situacijama je veoma teško formirati ujedinjeni front, pa bi bilo naivno vjerovati da će sve zemlje sudionice voditi svoju vanjsku politiku na isti način. Neke će se istaći u svojim naporima da očuvaju mir, mnoge će se povući zbog straha od izravnih prijetnji, dok će treće zemlje odlučiti da se izoliraju ukoliko to bude moguće.

Posljedice svih političkih i sigurnosnih kriza mijenjaju osjećaj sigurnosti u globalnom poretku. Očekuje se da će možda nova pravila utjecaja biti postavljena kroz angažmane svih velikih, globalnih političkih igrača, a ostaje nada da će svijet prevazići ratove i potencijalne krizne momente, te napraviti iskorak u tome da neće ponavljati svoju mračnu prošlost.