Miloševiću izmakla sloboda
Moj poznanik Nedžib Đozo, policijski istražitelj u ratnom Sarajevu, siguran sam, vrlo je zadovoljan time što je odbijen zahtjev generala Dragomira Miloševića da, nakon što je odslužio dvije trećine kazne od 29 godina zatvora, prijevremeno bude pušten na slobodu. Đozo je na suđenju Miloševiću, kao svjedok Tužiteljstva u Haškom tribunalu, dao iskaz u kojem su dokazani ratni zločini Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, u blokiranom Sarajevu od 1992. do 1995. godine. Vidno potresen Đozo je u sudnici rekao: “Vojska Republike Srpske gađala je mjesta gdje ima najviše civila, gdje ima najviše ljudi koji se kreću, tu borave, tu se zadržavaju. To je ono što smo mi svi u Sarajevu osjetili na svojoj koži. Znamo tačno što se radilo. Znamo tačno kako se ginulo. Nisu ginuli samo muslimani, ginuli su svi i Srbi i Hrvati - gotovo 12.000 ubijeno je civila, među kojima i 1.600 djece.”
Istraživao je on i masakr na pijaci Markale u Sarajevu u veljači 1994. u kojem je od granate kalibra 120 mm ispaljene sa pozicija VRS-a ubijeno 68, a ranjena 144 civila. Budući da je, kao vodnik stažista, bio komandir minobacačkog voda u JNA, tužiteljica je Nedžibu Đozi dopustila da, pored dokaza, iznese i svoje mišljenje o masakru na pijaci Markale, koji je za njega i kolege bio posebno potresan, jer su tada, kako je rekao, “vidjeli ljudski mozak na ulici”. Rekao je da su pripadnici Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a, prije granatiranja Markala, ispalili tri minobacačke granate na Ulicu maršala Tita u Sarajevu, u razmaku od samo pola sata, jer su očito planirali da prouzrokuju što veći broj žrtava. Granate su, ocijenio je, ispaljene iz Lukavice, teritorije pod kontrolom Vojske Republike Srpske, što je utvrdio i UNPROFOR.
Optuženi Milošević je, kako je kasnije pričao Đozo, u sudnici mirno slušao njegovo svjedočenje, ne pokazujući ni trunku griže savjesti, nego je čak pokušao da ospori tvrdnju o tome odakle je doletjela pomenuta granata i zatim pitao: “Zar je moguće da se od jedne granate ubije toliki broj ljudi?” Dobio je odgovor da se od minobacačke granate kalibra 120 mm nakon eksplozije može raširiti i oko 200 gelera raznih veličina, od onog koji je kao zrno bibera, do onog kao stisnuta šaka. Vjerojatno svjestan težine dokaza koje je protiv njegovog klijenta iznio Đozo, branitelj Branislav Tapušković nastojao je dovesti u pitanje validnost svjedoka, ali u tome nije uspio, nego je čak zaradio opomenu od Pretresnog vijeća zbog riječi kojima nije mjesto u sudnici.
Dragomir Milošević je, podnoseći zahtjev za prijevremeno puštanje iz zatvora Tartu u Estoniji, vjerojatno računao na to da je dovoljno da odsluži dvije trećine kazne, formalno napiše da shvata svoju odgovornost za zločine i po automatizmu ide na slobodu, ali se prevario. Predsjednica Mehanizma za međunarodne krivične sudove u Haagu Graciela Gatti Santana, odbijajući zahtjev, navela je da je Milošević potvrdio da je potpuno svjestan prirode zločina zbog kojeg je osuđen, priznao da su zločini počinjeni nad civilnim stanovništvom Sarajeva i prihvatio svoju odgovornost za ove zločine, izražavajući žaljenje zbog toga što su to bile nevine žrtve. Međutim, u odluci Santane se ističe da Miloševićevo “selektivno tumačenje njegove uloge, površne refleksije i izraz kajanja potkopavaju njegov kredibilitet u procesu rehabilitacije”, kao i da ovi faktori dovode u pitanje iskrenost njegovog angažmana i sugeriraju da njegove izjave mogu biti neiskrene ili nepotpune. Santana je još naglasila da nije ubijeđena da je Milošević istinski prihvatio odgovornost za svoje zločine ili pokazao dovoljno znakova kritičkog promišljanja, istinskog žaljenja ili saosjećanja za žrtve.
Podsjetit ću da je prilikom odmjeravanja prvostupanjske kazne Miloševiću Pretresno vijeće Haškog tribunala primijetilo da su svi zločini za koje je on osuđen bili veoma ozbiljni i počinjeni tokom kampanje snajperskog djelovanja i granatiranja u periodu od 14 mjeseci (dok je on bio komandant SRK-a), ostavljajući civilnom stanovništvu Sarajeva ograničene mogućnosti za preživljavanje. Vijeće je uzelo u obzir neselektivnu prirodu borbenih dejstava pripadnika pomenutog korpusa VRS-a koji su gađali bolnice, škole, mjesta za podjelu humanitarne pomoći, igrališta i stambene objekte. Zaključak se nameće sam po sebi, da je Dragomiru Miloševiću dopušten prijevremeni izlazak iz zatvora, izgubila bi se svrha kažnjavanja za najteže ratne zločine.
Ove godine Mehanizam za krivične sudove u Haagu odbio je zahtjeve za ranije puštanje na slobodu Brune Stojića, Radislava Krstića, Stojana Župljanina i Radivoja Miletića, koji su izdržali dvije trećine kazne, ali kako je utvrđeno, nisu prihvatili suštinu vlastite krivice i presude po kojoj je svaki od njih osuđen. Predsjednica Mehanizma Graciela Gatti Santana navela je da ima sumnje u iskrenost prihvatanja odgovornosti ovih osuđenika i da ne vjeruje u njihovo kritičko razmišljanje i izražavanje kajanja i dok je tako oni, kao i Milošević, ostaju u zatvoru.
