Militarizirani budžet NATO-a

Mark Rutte, generalni tajnik NATO-a, može zadovoljno trljati ruke: na recentno završenom summitu u Haagu zemlje saveznice su se obvezale da će izdvajati minimalno 3,5% BDP-a godišnje u temeljne obrambene politike, a taj bi iznos trebao dosegnuti čak 5% u sljedećih deset godina, do 2035. Tako je bivši nizozemski premijer, koji je odnedavno na čelu NATO-a, uspio uvjeriti saveznike da je ulaganje u najveći svjetski vojni savez imperativ, koji će omogućiti novu kolektivnu sigurnost, razviti domaće resurse i infrastrukturu, pojačati spremnost za ratovanje i otpornost potrebnu za odvraćanje i obranu, te upravljanje krizama u području sigurnosti. Iako su i službeni NATO-komunikati posve samorazumljivi, ipak nam detalji iz privatne prepiske Ruttea s predsjednikom Trumpom - koja je očekivano postala javna - pomažu bolje razumjeti kontekst odluke NATO-saveznika. Dragi Donalde, napisao je Rutte i pri tome mu zahvalio na “odlučnoj akciji u Iranu”, “nije bilo lako, ali uspjeli smo ih sve pridobiti za 5%”. Pomalo slavodobitno, pomalo laskajući Trumpu, Rutte je potvrdio kako će “Europa platiti - i to velikim dijelom, kako i treba”, a to će biti, zaključio je generalni tajnik, tvoja velika pobjeda. S pokojim elementom bizarnosti, Rutte će Trumpa kasnije nazvati “taticom” koji ponekad mora koristiti žešći jezik kako bi zaustavio sukobe. Brojni diplomati su ostali konsternirani Rutteovim jezičnim akrobacijama, američka administracija je pak ostala oduševljena, a summit u Haagu proglašen epohalnim.

Pet posto BDP-a koje će NATO saveznice ulagati u razvoj nove vojno-obrambene paradigme poprilično je velik i fiksan izdatak koji do izražaja dolazi tek kada ga stavimo u korelaciju s ostalim sektorima društva, primjerice obrazovanjem, zdravstvom i ulaganjem u istraživanje i razvoj. Zemlje OECD-a, koje tituliraju kao najrazvijenije i najstabilnije zemlje svijeta, ulažu oko 5% BDP-a u obrazovanje, 2,7% u istraživanje i razvoj (R&D), 3-4% odlazi na javna ulaganja (infrastruktura, škole, bolnice itd), a između 4 i 6% odlazi na stanogradnju. Prag od 5% utječe na razvoj socijalnog sektora u svom najširem smislu i istovremeno utječe i na razvoj društva kao takvog. Sada, s povećanim izdacima za NATO, mnoge od navedenih zemalja u istu budžetsku ravan stavljaju izdatke za socijalni sektor i onaj vojni. Ulaganje u javnu infrastrukturu, škole, bolnice i obrazovanje sada je gotovo u istoj ravni s ulaganjem država u sustave protuzračne i proturaketne obrane, borbenih aviona nove generacije, svemirskih i kibernetičkih sposobnosti, novih i disruptivnih tehnologija i ostalih segmenata iz NATO inovacijske kuhinje.

Ako je suditi po američkoj izreci - pokaži mi bilancu pa ću ti reći u što vjeruješ - čini se da NATO-saveznice najviše vjeruju vlastitim vojnim i povezanim sposobnostima, koje omogućuju očuvanje vlastite slobode i demokracije. Iz perspektive najvećeg svjetskog vojnog saveza, kakav je NATO, jedna takva perspektiva je razumljiva, ali - uzmimo za primjer ekspertizu nekoliko dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju - koji smatraju kako je pretjerano ulaganje u obranu potpuno promašeno i nauštrb samog društva. Mohamed el-Baradej, egipatski laureat iz 2005, smatrao je kako društvo treba napustiti vojni način razmišljanja budući da “sigurnost nije u oružju, već u hrani, zdravlju i dostojanstvu”. Amartya Sen je smatrao kako je “svaki dolar potrošen za oružje dolar manje za ljudski razvoj”, a Joseph Stiglitz kako militarizacija gura u drugi plan sve produktivne društvene investicije, one u socijalni sektor, te u ljude koji ga i čine.

S ruskom invazijom na Ukrajinu, pod egidom specijalne vojne operacije, NATO ili Sjevernoatlantski savez se vratio na velika vrata na svjetsku sigurnosnu pozornicu. Tako je Putinov strah od širenja NATO-a na Istok samo proširio Sjevernoatlantski savez - Finska i Švedska - a bazu ostalih zemalja je ujedinio u želji da minimiziraju prijetnju iz Kremlja. Vojni savez osnovan 1949. s ciljem zajedničke obrane članica protiv sigurnosnih prijetnji u svojoj recentnoj povijesti karakteriziran je različitim fazama: dok je u vremenu hladnog rata postojanje vojnog saveza bilo savršeno razumljivo, s krajem istoga, od devedesetih godina, NATO se pokušavao redefinirati. Izmjenjivali su se strateški prioriteti, pa se fokus djelovanja preusmjeravao na krizno upravljanje i mirovne misije, zatim na proširenje na zemlje bivšeg Istočnog bloka, a recentno je glavni fokus u pojačanu militarizaciju kroz eksponencijalno povećanje ulaganja u obranu. Ako je za vrijeme hladnog rata pojačana militarizacija i napuhivanje sigurnosnih prijetnji - engleski termin za to je threat-inflater - bio sasvim razumljiv mehanizam, čini se kako i danas dominira sličan trend.

U Europi je povećan osjećaj ugroženosti, neprijatelj je na svakom koraku - selektivne informacije i retorika održavaju ovakvu percepciju javnosti - a kao posve očekivana rezultanta svega je povećanje obrambenog proračuna, a i jačanje unutarnje političke podrške. Ovakva sužena koncepcija sigurnosti, koju i NATO trenutno afirmira, zanemaruje višeslojnost sigurnosti: zanemarena je politička dimenzija sigurnosti, ekonomska, socijalna i okolišna - Barry Buzan je prvi razvio prošireni i višedimenzionalni koncept sigurnosti - a upravo su to sfere života koje prosječnog građanina ponajviše i dodiruju, ali, posve očekivano, vojni savez ima drugačije prioritete. Investiranje u rat ili povećana vojna potrošnja je tomu svjedok, koja pokazuje kako se NATO udaljio od ideja “kozmopolitske sigurnosti”, o kojoj je pisao sociolog Ulrich Beck koja se sastoji u globalnoj, holističkoj i brzoj zaštiti mira, fokusiravši se samo na zastarjelu hladnoratovsku koncepciju vojne prijetnje. Investiranje u mir kroz revitalizaciju socijalnog sektora i razvoj širih mirovnih dinamika koje su baza za sigurnost i za zdravije političko djelovanje na globalnoj skali gotovo je nepostojeće.