Liste začešljanih i bez otpisanih
I pod uslovom da se, na prvi pogled, ovogodišnja predizborna trka ne čini ni posebno atraktivnom, ni obilježena dosad neviđenim, jer nas muči obilje drugih aktuelnih tema, a i svikli smo na to da nas svake parne godine zadeveraju izbori, pažljivije oko će uočiti da se ipak radi o nekim novinama. Prva su, složićemo se, prilike zbog toga što je na čelu OHR-a vršilac dužnosti. Druga to što se očekuje da primjena izbornih tehnologija bude korak dalje od krađa, mućkanja i krivotvorenja izbornih rezultata, s naglaskom na tome da se stane ukraj praksi da nije važno ko glasa, već ko broji glasove. I, konačno, treća novina je to što je, sudeći po prvim znakovima, CIK ovog puta malo izoštrio čula i već krenuo s kažnjavanjem stranaka, koje su se malo zaigrale i prerano krenule u kampanju, pa je prošle sedmice SNSD-u odrezano 8.000 KM, SDP-u 3.500 KM, a po 3.000 KM Volji naroda Srpske – Dr. Vlado Đujić i DF-u.
Ovi biljezi već započetog predizbornog zatrčavanja, nisu, dakako, jedini lako uočljivi i važni atributi onoga što će nam obilježiti ili – kako predviđaju pesimisti, kao dobro obaviješteni optimisti – zamutiti vrijeme do 4. oktobra. Po logici stvari, mnogo privlačniji su dosad poznati podaci o sadržaju stranačkih listi, koje su u ponedjeljak, 6. jula, uručene CIK-u i 20. avgusta će biti objavljene. Uz promenadu stranačkih delegacija pred sarajevskim sjedištem CIK-a i novu teatralno-egzibicionističku predstavu za buljuk novinara i kamera, javnosti je saopšten najveći dio onoga što je najbitnije – koje ime će na vrh koje liste, koje na državni, a koje na entitetski nivo, ko će se isprsiti u kantonima, a ko u županijama, ko pokušati ubijediti birače da je dosad dobro radio, pa, nakon minulih pet-šest mandata, računa na novu porciju četvorogodišnjeg povjerenja, ko će...
Uz medijsko predočavanje nosilaca lista i napadno samouvjerenih, manje-više drčnih izjava stranačkih deputata, sjetih se latinske sentence “Nomen est omen”, što je u prevodu “Ime je znamen” ili “Ime je predznak”. Dakle, nečiji identitet je već zapisan u njegovom imenu, što na našem političko-stranačkom bunjištu odavno besprijekorno funkcioniše, pogotovo kod dokazanih (i “dokazanih”) stranačkih špic-igrača. Zato ukrštanje ove sentence s tim iskustvom vodi lakšem razumijevanju onoga i onih koji nas čekaju i nude nam se na listama. U vezi s tim nema ničeg bitno novog. I o imenima, kao predznaku, i o stranačkim ambicijama kad je riječ. Bez ikakve razlike u ambicijama stranaka iz Republike Srpske i očekivanja partija iz Federacije BiH. Osim ako se razlikom ne smatra to što opozicija iz RS-a, nakon višemjesečnog gloženja i ubiranja plodova pocijepanosti njenih redova, izbore čeka sa dva opoziciona kandidata za Predsjedništvo BiH (Marinko Božović iz SDS-a i Nebojša Vukanović iz stranke Za pravdu i red), dok je u Federaciji u toj rubrici gužva neuporedivo veća.
Predigru za ono što slijedi, stranke su nam priuštile prije nekoliko mjeseci. Najprije u RS-u, gdje su se hvatali za vratove i podijelili, da bi lider SDS-a Branko Blanuša, u ime opozicije, konačno isplivao kao kandidat za predsjednika entiteta, a Draško Stanivuković, odavno zaošijan za vrh vlasti, pristao na “utješnu” poziciju budućeg premijera RS-a. Doduše, uz jedan “sitan” uslov – da opozicija pobijedi. Istovremeno, u Federaciji odavno traje sve agresivnija kampanja SDA protiv aktuelne vlasti, uz satanizaciju trojke i svega što radi. To može biti razumljiva predizborna stranačko-politička strategija, ali teško da će promijeniti osnovni “umjetnički dojam” – da je osnovni cilj vratiti se na vlast, pa ako šta ostane od borbe za državu i njenu evropsku budućnost.
Kad ovome dodamo saopštena imena nosilaca lista, slika je malo kompletnija. Dominiraju stari i tek nešto od novih tonova. Stari su već poznata, mahom svojski potrošena (otrcana?), ali, izgleda, nezamjenjiva lica, i na državnom i na entitetskom nivou. Uočljivo je da se neki veterani, biranim riječima zvani doajenima – poput SDA-ovih Šefika Džaferovića i Safeta Softića ili SNSD-ovih Sredoja Novića, Nikole Špirića, Nebojše Radmanovića – čine otpisanim, s nadom da im zapadne mjesto u državnom Domu naroda. U isto vrijeme, neki od očekivanih likova-znamena na listama, poštedjeli su nas svoje kandidature, iz razloga koji nisu saopšteni, a koji nam, kakvi god su, ne nedostaju, kao što nam ni oni ne bi nedostajali kad bi se povukli u stranu.
Uz ključni motiv, pogotovo u slučaju vječnih kadrova, u primarnom ličnom probitku u poziciji u vlasti, obavezno zamotanom u celofan borbe za državu i narod, nudi se i veći broj mladih i žena. U vezi sa damama se naglašava njihovo prosječno trećinsko učešće na listama. Mladi se, pak, olako zovu osvježenjem iako nas iskustvo uči – a nema razloga za sumnju u nj – da su oni omiljeni ikebana-adut, a ne ono što se zove smjenom generacija, kao odavno poželjno i dosad nedočekano. Ili, možda, ipak bude dočekano ono što su kandidati koji su se začešljali za vlast skloni obećati, vjerujući da će im birači opet povjerovati? Pa se pokajati?