Licemjerno vlastodržačko ruganje
Nedavno diplomatsko predstavljanje Sarajevske hagade u Washingtonu uz zaobilaženje Zemaljskog muzeja BiH još jednom nas vraća na ono staro pitanje šta je ovoj državi kultura. Odnosno, kome ona treba, u kojim trenucima i zašto. Pogledamo li višedecenijsko zanemarivanje najvažnijih institucija na kojim bi trebala počivati naša kulturna politika, možemo samo rezignirano konstatovati da živimo u društvu u kojem se ništa ne čini kako bi oni koji čuvaju naše pamćenje i znanje mogli nesmetano obavljati svoj posao. Sve one krize koje iz godine u godinu institucije kulture kod nas doživljavaju, bivajući neprestano primorane da se kreću po rubu opstojnosti, svjedoče nam potpuni rasap i odsustvo svake svijesti i vizije o tome zašto je važno da imamo javnu kulturu kao dobro.
Nastavi li se praksa kontinuirane nesigurnosti i odbijanja da se jednom konačno riješe oni krucijalni problemi ove društvene oblasti, mi u budućnosti nećemo imati nikakav orijentir, bilo kakvu arhivu znanja koje su neki ljudi prije nas uspješno provodili. A bez toga, jasno je, bez ogledanja u onome od prije, nema mogućnosti da se dosegne bilo kakva nova paradigma kulturne transformacije ove zajednice. Da bi bilo šta u vremenu koje dolazi bilo moguće, neophodno je insistirati da se umjetnosti, nauci i znanju vrate one pozicije koje im pripadaju. Dakle, one nisu tek neki neželjeni priljepak države, koji će se paušalno koristiti po politikantskim potrebama, već sve ono što predstavlja naš zajednički identitet, suštinu postojanja na ovom komadu zemlje. Ono što nas uključuje u svijet, pokazuje da nismo potpuna crna rupa, nego prostor koji je globalnoj kulturi dao svoje doprinose.
Naravno, to što su neki predstavnici vlasti našli za shodno da svoju diplomatsku aktivnost obavljaju tako što će po svijetu govoriti o kulturološkom blagu koje posjedujemo, nije samo po sebi sporno. Da su okolnosti normalne, kao što nisu, to bi trebala biti jedna od glavnih njihovih zadaća, osvjetljavati ono što su zaista naše vrijednosti. Ali činjenica da se jedan takav artefakt kao što je Sarajevska hagada predstavlja, a da se pri tome ne uzme u obzir Zemaljski muzej koji decenijama neumorno vodi brigu o njenom očuvanju, licemjerno je vlastodržačko ruganje svima onima koji svoju stručnost i znanje ulažu kako bi, često u jako teškim okolnostima, ova kultura i dalje bila kako-tako vitalna.
Ne radi se ovdje o tome da je bilo kome zabranjeno da promoviše ono što je javno dobro, ali način na koji je to izvedeno, paušalnost sa kojom se svemu pristupa, jeste duboko problematično. Dakako, teško je od onih koji su sve poduzeli kako bi dekulturalizirali ovu zemlju očekivati da urade nešto usuprot tome. Stoga ovdje na stvari imamo nastavak dobro poznate strategije obezvređivanja institucionalne kulture, njeno poniženje i ismijavanje.
Kulture se političari sjete samo u dva slučaja, kada se treba okititi njenim uspjesima, koji su prevashodno individualno pregnuće, uz malu ili nikakvu državnu pomoć, i kada putem nje treba ubijediti glasačko tijelo da oni, eto, vode brigu o našem kulturnom blagu i tradiciji. U svim drugim okvirima kultura je na posljednjem mjestu, na nju se gleda kao na teret sa kojim niko ne zna šta bi. Pozicija u koju su danas kulturne institucije u BiH tome najbolje svjedoči.
Višegodišnje njihovo mrcvarenje, finansiranje na kašičicu, odsustvo svakog plana i smjerova razvoja, pokazuje da stanje još dugo neće biti promijenjeno, a da bi bilo bolje i drugačije, neophodno je da se kultura i van diplomatskih okvira tretira kao neprikosnovena vrijednost do koje nam je stalo.