Licemjer je drugo ime lažova

Dan nakon što je, na otvaranju Mostarskog privrednog sajma, biranim riječima – valjda radi ostavljanja umjetničkog dojma na prisutne ugledne glave i šumu kamera, mikrofona i novinara – šefica Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Borjana Krišto govorila o svojoj posvećenosti našem evropskom putu i obavezama koje moramo izvršiti, desila se sjednica državne vlade, kojom ta dama predsjedava, a na čijem dnevnom redu, čak ni u blizini zgrade u kojoj se sjednica održavala, nije (opet!) bilo nijedno pitanje u vezi sa putem u Evropu. Mlake reakcije na to nisu iznenađenje. Tako nešto se podrazumijeva kad znamo da u Vijeću ministara sjede oni kojima je Evropa jeftin izgovor za ciljano opstruiranje svega čime bi im ona mogla zaprijetiti.

I onog ko ne zna leksikonsko značenje riječi licemjerje (= osobina kojom pojedinac ili ljudska grupa tvrde da se drže nekog vjerovanja, principa, standarda, vrline i ponašanja, a stvarno ih u praksi sistematski krše), ovaj i niz drugih primjera naše turobne stvarnosti uvjerava u njenu vitalnost. To se odnosi ne samo na Vijeće ministara, ali je ono šampion licemjerja u vezi s mnogim temama, jer je pretvoreno u arenu, u kojoj izvođači radova u liku ministara iz HDZ-a i SNSD-a, neometano potvrđuju sve ove “kvalitete”. Štaviše, tu i tamo se utrkuju u upornosti u onome što je kontra očekivanog, a nerijetko i zdrave pameti.

Kako vrijeme ide, a dubina zastoja i blokada raste, sve jasnije je da licemjerje postaje drugo ime za laž i laganje. Za ono, dakle, što se u svakodnevnoj društvenoj komunikaciji smatra moralno i civilizacijski – blago rečeno – problematičnim, a jasnije i otvoreno kazano – opasnim i štetnim. Na to nas je, bez diplomatskih rukavica, grubo podsjetio šef OHR-a Christian Schmidt jer nije uspio “objasniti predsjedniku Austrije kako to da zemlja koja ima na raspolaganju milijardu eura, nije u stanju da dođe do tog novca”. Ponovio je da je to zadatak domaćih političara, a ne međunarodne zajednice, što je ne samo zamorno opetovanje otrcane i sterilne floskule. To je i znak odbijanja korištenja instrumenata, kojima bi se naši akteri natjerali da rade svoj posao, a usput i razlog za to da Elmedin Konaković ospe paljbu po visokom predstavniku, što i nije bez osnova.

Kao što bez osnova nije ovim povodom aktueliziran politički debilan i rušilački smišljen odnos prema parama iz Plana rasta. I podsjećanje na to da smo, s godinom kašnjenja, poslali Plan reformi, sa više do 100 preciznih obaveza, čije izvršenje donosi oko milijardu eura. Kašnjenje, u kojem za šest mjeseci nije urađeno ništa, ljetos nas je već koštalo 10 posto predviđenog iznosa. Ostatak od oko 900 miliona eura, kako stvari sada stoje, na dugom je štapu, čak i iznos iz stavke pretfinansiranja od sedam posto (68 miliona eura), jer je zapelo kod sporazuma o instrumentu i zajmu koji Evropska komisija zaključuje sa svakom zemljom.

Baš taj dokument je Borjana Krišto pomenula u Mostaru. Ali, ne i to zašto Vijeće ministara tako neodgovorno, ako ne i bezobrazno, ignoriše priliku za dobijanje 14,5 miliona eura za usvajanje Zakona o VSTV-u, zašto se odriče sedam miliona eura, za koje je uslov usvajanje novog Zakona o Sudu BiH, zašto neće 11 miliona eura za uvođenje sistema provjere imovinskih kartica nosilaca pravosudnih funkcija ili isto toliko eura, koje bismo dobili ako za 50 posto smanjimo broj zaostalih predmeta pred sudovima iz oblasti komunalnih usluga? Odgovore na ova i slična pitanja nemamo, a nikakvi su izgledi za to da ih dobijemo. Bar ne do izbora i dok aktuelna vlast čeka njihov ishod i – daleko bilo! – priliku za nastavak blokada i podzemnog osujećivanja pravne države, koja je zemlji šansa za napredak, a njima prijetnja opstanku.

Dok nas licemjerno zasipaju lažima, poput poslovično omiljenog nedostatka političke volje i manjka spremnosti svih političkih aktera na rad i saradnju, i dalje smo plastelin-publika, kojoj se nude manipulacije i obmane u vidu presipanje iz šupljeg u prazno, kao kad ministar Srđan Amidžić “opravdava” uskraćivanje pomoći Javnom RTV servisu time da on nije budžetska stavka, zbog čega RTVBiH traži pomoć od građana i subjekata u zemlji i dijaspori; kad, uz sve što je već podređeno izborima, u Mostaru hrvatski premijer Andrej Plenković ponovi da njegova zemlja najviše pomaže na našem evropskom putu, a onda se bez pardona miješa u naše prilike i otvoreno agituje za kandidatkinju HDZ-a za Predsjedništvo države; kad Bakir Izetebgović i SDA osipaju drvlje i kamenje na trojku i na njene ustupke HDZ-u, misleći da smo zaboravili da je to njihov patent iz decenija kada su bili na vlasti; kad...

Nije ništa novo tvrdnja da je aktueliziranje priče o smišljenom i opasnom zastoju na evropskom putu, posebno maloumno odricanje od para, paravan za skrivanje laži, podmetanja i obmana onih, koji, vrlo precizno programirani, iza svega stoje. Ali, i samo prepoznavanje i podsjećanje na tu pogubnu bolesti, nije nevažno. Jer, već sve to preskupo plaćamo, a moglo bi nas, nastavi li se, još više koštati.