Legende nikad ne umiru
Kada se nedavno pojavila vijest da je Halid Bešlić zdravstveno loše, pomislio sam da svijet u kojem Halčan može umrijeti i nije neki svijet, odnosno da je takav svijet vrlo sumnjive prirode. Iako znam da super heroji nikad ne umiru i da je jednu legendu nemoguće ispisati iz života, osjetio sam svojevrsnu nelagodu, jer kada on ode, to zaista znači kraj jednog vremena, jedne ere u koju smo se uzdali, kojoj smo se okretali kao prema svjetioniku smisla.
I eto, dok još u mislima odzvanja njegova posljednja snimljena pjesma “Sejda”, kao neki refren svega što je Halid bio, mi se sada opraštamo od njega. Cijeli dan razmjenjujemo poruke, zovemo se i s nevjericom govorimo “Ode nam Halid”. A to “ode nam” je jedno potpuno porodično shvatanje gubitka. Svi smo, dojma sam, voljeli ili ne voljeli takvu muziku, sa Halidom bili familija, bar je on to tako u svom širokogrudom davanju isijavao, a njegove pjesme jedna vrsta zagrljaja pod kojim se imalo smisla okupljati, kao ispod nekog hrasta koji te štiti od svega i kada je najgore.
Tri puta sam se u životu osjetio ovako, s mišlju da je nestalo nešto golemo, nešto veće od samog poimanja gubitka. Prvi put kada je umro Davorin Popović, drugi put kada je otišao Švabo Osim i treći put sada. Ono što je ovaj trojac predstavljao za nas rođene krajem osamdesetih godina prošlog vijeka jeste bio prozor u melanholični treptaj fantomske boli generacije koja nije imala stvarno sjećanje na jugoslovensko vrijeme, ali je upravo kroz junake kakvi su Davor, Švabo i Halčan to disalo i osjećalo se. To se u nas, unutar svake porodice, prenosilo kao luča vrijednosti, horizont onoga čemu treba kao čovjek težiti.
U malom prijateljskom krugu, u jednoj komuni smisla, njegovali smo sijela u kojima je Halid bio prisutan ne kao narodnjak i zabava, već kao srž nečega mnogo većeg i ozbiljnijeg od same estradne taštine. Drugim riječima, Halid Bešlić je bio kulturni fenomen koji se prenosio kao simbol nečega boljeg, drugačijeg, ove naše zemlje onakve kakvu bismo je željeli doživjeti i osjetiti. Halid je bio van svih uzusa i mogućnosti da ga se ukalupi, bio je bosanski čovjek na kojeg si morao biti ponosan i doživljavati ga kao nešto prisno i jako blisko.
Jednom sam radio intervju sa njim i za sve godine mog pisanja malo je bilo takvih trenutaka veselja kao tada. Sjediti nasuprot Halidu bilo je neponovljivo iskustvo kojeg se sjećam sa dragošću i sada već sa sjetom. Imao sam želju snimiti dokumentarni film o Halidu, objasniti taj fenomen ljudskosti koja se ne pokolebava nikad.
Nisam uspio, ali ostaje nam pjesma i još mnogo prožimanja uz ono što je on bio. Putuj, majstore, uvijek ćeš nam pjevati.