Kultura između toplog i hladnog

Odavno smo u mnogim aspektima kulturnog polja pristali na provincijalizaciju i snižavanje kriterija, odnosno izostanak jasne strategije i kulturnih politika, te odbijanje odgovora na pitanje čemu to u ovom društvu služi javna kulturna djelatnost, šta je njena uloga, na koji način doprinosi i oplemenjuje zemlju. Nema, dakle, nikakvog jasnog plana, malo koga zanima to što se iz godine u godinu oko kulturnih institucija pletu različite političke igre toplog i hladnog, a produkcija nam ostaje zarobljena u maloj bari punoj krokodila.

Iz takvih okolnosti jasno je da ne može biti nikakvog pomaka, da se kultura svodi na neprestanu i grčevitu borbu golog opstanka. Istina, unutar sistema i dalje postoje oni koji imaju određene povlastice i na mišiće se ispunjava ona praznina koja nastaje usljed izostanka suočavanja sa stvarnim stanjem stvari.

Ništa nije izvjesno, a i najmanje pomjeranje, pokušaj da se nešto pokrene sa mrtve tačke nailazi na širok otpor. Sa jedne strane imamo, dakle, vlast koja se prema kulturi odnosi populistički i neodgovorno, spremna je potpomoći njen razvoj samo ukoliko se može okoristiti fanfarama, kičem i crvenim tepisima, dok se u onom temeljnom smislu tretiranja kulture kao kolektivne vrijednosti nailazi na zid i neprestana oglušenja.

Zarobljena u politička prepucavanja, blokade, odbijanja i prebacivanja nadležnosti, svu tu zamršenu administrativnu šemu državnog uređenja, kultura nam dugotrajno krvari i biva sve anemičnija. Jer nema stvarnog interesa i želje da se mijenja, ona nikome nije potrebna.

Prije svega jer bi istinsko kulturno djelovanje u sebi nužno moralo sadržavati elemente otpora, pobune i neprestanog kritičkog propitivanja svega postojećeg u stvarnosti u kojoj živimo. A budući da ovdje imamo vlasti koje po svaku cijenu rade na temeljnoj razgradnji i unižavanju svakog smisla, svaka reakcija na višedecenijski teror kriminalnog etnonacionalnog feudalizma u kojem živimo biva razvodnjena i svedena na puki incident.

A upravo bi kultura morala biti onaj suštinski korektiv politike i društva, kroz nju bi se morale kanalisati drugačije paradigme supostojanja, ona bi nužno trebala postavljati neugodna pitanja, raditi sve što je potrebno da bi se ova vještačka opna iznad nas, koja nam ne dopušta da prodišemo, nekako razbucala. Na koncu, kultura bi morala, kao intelektualna kategorija, nuditi mogućnost neke nove utopije, onoga što nam krucijalno nedostaje.

Tamo gdje kultura ne daje prostor da se sanja, da se zamišlja neki budući mogući svijet, dolazi do potpunog zastoja, krize ideja i kolektivnog nazadovanja. Ona je stjecište promjene, generator oslobađanja, stoga je sasvim razumljivo zašto kompradorske kaste vlasti na svaki način nastoje uniziti njene dosege, sabotiraju je iznutra, te ne dopuštaju da se njome premreži i propita sve ono što nas guši.

Ono što, pak, sa druge strane dolazi kao temeljni problem u procesu promjene kulturnih modela odnosi se na same kulturne radnike. Postojeći u suženom prostoru, gdje se sredstva za rad daju na kašičicu, oni su i sami, mahom, postali tek jedan zupčanik u mehanizmu opšteg odsustva smisla. Boreći se u malom, zaglibljenom okviru, uglavnom su odustali od zajedničkog djelovanja, razjedinjeni, posvađani, bez jasne vizije i želje da se udruživanjem i okrupnjivanjem zalažu za zajednički interes. Prostije rečeno, tamo gdje je malo novca, mnogo je sujete, sukoba i zajedljivih podmetanja.

Tu se rade nakaradni kompromisi, svako je okrenut samo sebi, a prosječnost i ziheraški odnos prema problemima unutar zajednice isplivavaju kao neprikosnoveni estetski dometi. Malo toga se dovodi u sumnju, pristaje se na kulturno vašarište koje jeste samo sebi svrha.

Međutim, temeljna stvar jeste izostanak djelovanja izvan sistema. Jasno je da nije lako stvarati bez nekog vida podrške, ali je jednako tome očevidno da stvaralaštvo nije nužno vezano za tu vrstu poticaja. Jer ukoliko kultura i umjetnost nastaju isključivo radi toga što mogu biti naplaćeni, onda njihova suštinska svrha gubi na važnosti. Postoji cijeli niz mogućnosti izvan toga, različiti oblici nezavisnog djelovanja, koje će sporednim putem uticati i na one noseće, centralne stubove jedne kulturne scene.

Uzmemo li činjenicu da ovdje ništa ne funkcioniše na krovnom nivou, da ne postoji ni minimum spojnica koje povezuju ovo društvo, biće nam jasno da odgovornost ostaje na samim kulturnim radnicima. Oni moraju prelaziti granice, poništavati svaku ogradu.

Ova zemlja, da bi jednog dana postala funkcionalna i vitalna, vapi za kulturom i umjetnošću koji će, bez obzira na okolnosti, istrajati u govorenju i traganju za istinom. Ma koliko se ona u nekom trenutku činila teškom i bolnom. Dok se pristaje na palanačke mitove, pa i minimalno pred njima uzmiče, nema koraka naprijed.