Kuda ideš, svijete?

Godina 2025. je bila teška za male narode koji su svoj nacionalni spas morali tražiti kod velikih zemalja i od čije volje su zavisile njihove sudbine (Bosna i Hercegovina također). Ali, bila je napeta i za Evropu, jer je dosadašnji saveznik SAD počeo da okreće leđa svom dojučerašnjem savezniku. Niko nije mimoiđen. Promjene se osjećaju i u ekonomiji. Svi su dobili zadatak da plate (carine) u svom udjelu za jačanje američke pozicije u svijetu. U Evropi Švajcarska ponajviše, ali i Kinezi, Indijci... Krhko primirje je postignuto u Gazi. Ali, to je daleko od mira i više je bilo u funkciji Nobelove nagrade projektirane u glavi američkog predsjednika nego stvarnih rezultata. Izrael je ostao gdje jeste uz neometano kršenje primirja. Drugo istaknuto mjesto pripada Ukrajini u kojoj rat nije okončan proklamacijom istog predsjednika da će ga završiti u roku od 24 sata nakon što preuzme vlast. Putin, ustvari, ne želi vidjeti novu Ukrajinu na svojim granicama i pored američke želje da se on završi kako-tako. Priča o miru u Ukrajini je zajednička pripovijest gore navedenog. Kuda ideš, svijete?

Perspektive mira u Ukrajini Objavljivanje američko-ukrajinskog mirovnog plana u 20 tačaka prvi je ozbiljniji pokušaj Zapada da rat u Ukrajini izvuče iz logike iscrpljivanja i prebaci ga u okvir političkog kompromisa. Sama činjenica da je Kijev javno iznio dokument, uz tvrdnju da su u njemu ugrađene i ruske pozicije, govori da se razmišlja o rješenju koje ne počiva isključivo na vojnoj pobjedi. No, reakcija Moskve koja je bila hladna, odmjerena i bez euforije – pokazuje, ustvari, koliko je put do mira još dug i neizvjestan.

Ima li mirovni plan realne šanse? Za Ukrajinu je ovaj plan vidljivo povoljniji nego svi raniji prijedlozi. On potvrđuje suverenitet države, ne predviđa formalno priznanje gubitka teritorija, daje snažne sigurnosne garancije po uzoru na član 5. NATO-a i otvara vrata ubrzanom putu u Evropsku uniju. Istovremeno, Kijev pristaje i na neutralni status bez nuklearnog oružja pokazujući spremnost na kompromis oko Donbasa - bilo kroz zamrzavanje linije fronta, bilo kroz specijalni režim slobodne trgovinske zone i eventualni referendum. To, u suštini, reflektira stanje na terenu. Ukrajina nije poražena, ali objektivno nema snagu da vojno povrati sve izgubljene teritorije. Ruska vojska kontrolira dijelove zemlje, ali ona nije ostvarila strateške ciljeve. Washington pokušava taj balans pretočiti u održivi politički aranžman.

Ruska taktička šutnja i strateška tvrdoglavost Reakcija Moskve je znakovita. Kremlj ne odbacuje plan frontalno, ali ga svodi na početnu osnovu. To nije znak spremnosti na kompromis, već klasična ruska pregovaračka taktika: ne zatvarati vrata, ali podići cijenu. Ruski zahtjevi – trajna neutralnost Ukrajine, zabrana daljeg širenja NATO-a, ograničenje ukrajinske vojske, puna kontrola nad Donbasom, ukidanje sankcija i rješavanje zamrznute imovine – pokazuju da Moskva i dalje polazi od maksimalističke pozicije. Za Kremlj, ovaj rat nije samo pitanje Ukrajine već pokušaj redefiniranja evropske sigurnosne arhitekture i priznanja Rusije kao sile s pravom veta na odluke susjeda. U tom smislu, izostanak oštre osude plana ne znači njegovo prihvatanje, već kupovinu vremena i testiranje koliko su SAD i Evropa spremne da pritiskaju Kijev.

Može li Rusija dugoročno izdržati ekonomsko davljenje? Ključno pitanje ostaje: koliko dugo Rusija može izdržati pod sankcijama? Kratkoročno – može. Ruska ekonomija se prilagodila, energenti i dalje nalaze kupce, a ratna industrija radi punim kapacitetom. Dugoročno iscrpljivanje je realnost: tehnološka zaostalost, pad investicija, odljev ljudskog kapitala i rast zavisnosti od Kine postepeno sužavaju i guše manevarski prostor Kremlja. Upravo zato Moskva ne odustaje od Donbasa. Taj region ima ne samo simbolički već i strateški i svakako ekonomski značaj. Ako Rusija iz rata izađe makar s istrgnutim Donbasom, moći će domaćoj javnosti predstaviti ovaj osvajački rat kao uspjeh i opravdati ogromne žrtve.

Evropski strahovi Strah Evrope od prelivanja rata nije bez osnova, ali je često politički instrumentaliziran. Direktan vojni sukob Rusije i NATO-a malo je vjerovatan, upravo zbog obostranog straha od eskalacije. Međutim, hibridni oblici destabilizacije – cyber napadi, energetski pritisci, dezinformacije – već su postali realnost. Evropa je, zapravo, uhvaćena između američkog strateškog vodstva i vlastite nesigurnosti. Mirovni plan koji bi rat zamrznuo donio bi olakšanje, ali i gorak okus priznanja da se granice u Evropi ipak mogu mijenjati silom, što je suprotivno od helsinškog dokumenta, i to predstavlja presedan koji Bruxelles s pravom vidi kao opasan.

Perspektive rata ili mira Ima li ovaj plan realne šanse? Kratkoročno – ima, ali samo ograničene. Stavovi o teritoriju, NATO-u i sankcijama su predaleko. No srednjoročno, plan može postati osnova za kakvo-takvo primirje, a ne za veliki mir. Scenarij sveobuhvatnog sporazuma je teško zamisliv, bar zasada. Možda zamrznuti konflikt, uz međunarodne garancije i postupno popuštanje sankcija, to je realniji scenarij.

Rat u Ukrajini se, po svemu sudeći, neće završiti spektakularnim potpisivanjem mira. Očekujem sporo iscrpljivanje i političko trgovanje. U svakom slučaju, ovaj plan ne nagovještava kraj rata, ali znači početak ozbiljnog razgovora kako da se rat zaustavi prije nego što iscrpi i Ukrajinu i Rusiju – i destabilizira Evropu više nego što je to već učinio.

20 tačaka, stoga, nije rješenje, ali jeste ozbiljan test: ko je zaista spreman na mir, a ko još vjeruje da može dobiti ovaj iscrpljujući rat.