Kuda ide Bosna i Hercegovina?
Bosna i Hercegovina danas se nalazi na jednoj od najvažnijih političkih raskrsnica od završetka posljednjeg rata. Na prvi pogled, spor koji je izbio oko izbora novog visokog predstavnika djeluje kao još jedan u nizu sukoba međunarodnih aktera. Međutim, iza imena kandidata za visokog predstavnika krije se mnogo ozbiljnije pitanje: kakvu Bosnu i Hercegovinu žele velike sile i kakvo mjesto u toj priči ostaje njenim građanima.
Posljednja sjednica Vijeća za implementaciju mira, koja se bavila izborom prvog čovjeka OHR-a, pokazala je da je jedinstvo Zapada prema Bosni i Hercegovini prošlost. Formirana su dva bloka. SAD su snažno podržale italijanskog diplomatu Antonija Zanardija Landija, dok su Francuska, Njemačka i Velika Britanija stale iza francuskog kandidata Renéa Troccaza. Nijedna strana nije uspjela osigurati potrebni konsenzus. Iza tog sukoba ne nalaze se samo različiti kandidati. U suštini se radi o sukobu dvije vizije, dva pogleda na budućnost BiH. Evropske sile, iako sve manje oduševljene postojanjem OHR-a, i dalje smatraju da je njegovo prisustvo potrebno kako bi se očuvala stabilnost zemlje i spriječile eventualne nove krize. S druge strane, nova američka administracija pokazuje mnogo manje interesa za tradicionalnu politiku očuvanja dejtonskog poretka i sve više insistira na modelu u kojem bi domaći akteri preuzeli punu odgovornost, uz postepeno slabljenje međunarodnog nadzora.
Takva promjena nije nastala slučajno. Dolaskom Trumpa na vlast, američka politika prema BiH doživjela je zaokret. Nekadašnja politika snažnog suprotstavljanja secesionističkim tendencijama i sankcioniranja političkih aktera koji su osporavali državu danas je zamijenjena mnogo pragmatičnijim pristupom, a u prvi plan su izbili geopolitički i ekonomski interesi i razlozi. Posebno mjesto u toj priči zauzimaju energetski projekti, prije svega Južna interkonekcija. Zbog toga nije slučajno što se pitanje državne imovine, izbor visokog predstavnika i energetski projekti pojavljuju kao dijelovi iste političke slagalice. Mnogi u BiH s pravom se pitaju da li se iza retorike o lokalnoj odgovornosti, zapravo, krije želja da se uklone institucionalne prepreke za realizaciju određenih ekonomskih interesa. Reakcije domaćih političkih aktera dodatno potvrđuju dubinu krize. U RS-u pozdravljaju američke poruke o preispitivanju međunarodnog prisustva i ponavljaju zahtjev za ukidanje bonskih ovlasti visokog predstavnika. Cilj takve politike nije teško prepoznati. Zahtjev za ukidanje svih odluka visokih predstavnika predstavlja maksimalističku poziciju iz koje se kasnije pokušava izboriti ono što je zaista važno – poništavanje odluka koje ograničavaju djelovanje sadašnjeg političkog rukovodstva Republike Srpske, a prije svega Milorada Dodika.
Slična logika prisutna je i kod hrvatskih političkih stranaka. Priča o trećem entitetu ili obnovi Herceg-Bosne možda nije realno ostvariva, ali služi kao sredstvo političkog pritiska kojim se nastoje dobiti ustupci u drugim pitanjima, prije svega u vezi sa izbornim zakonodavstvom. Dugogodišnja praksa pokazuje da strategija maksimalističkih zahtjeva često donosi određene političke rezultate. Upravo zato pažnju privlače sve glasniji zahtjevi da i probosanske političke snage napuste dosadašnju defanzivnu poziciju. Godinama se politika svodila na očekivanje da će međunarodna zajednica donijeti rješenja i zaštititi državu. Takav pristup možda je imao smisla neposredno nakon rata, ali današnje okolnosti su bitno drugačije. Državni interesi se moraju braniti glasno i jasno, snagom argumenata, znanjem i političkom odlučnošću. Bez obzira na stranačke razlike, poruka koja se o BiH šalje treba biti prenesena: o nadržavi se može odlučivati bez nje same. I građani, doima se, to sve više razumiju i prepoznaju potrebu koja za onim što već dugo nedostaje – spremnosti da se državne pozicije zastupaju otvoreno i bez kompleksa prema bilo kojem centru moći. U tom kontekstu zanimljiva je i inicijativa Sabine Ćudić (Naša stranka) da se pitanje Južne interkonekcije poveže s jasnim definiranjem američke politike prema budućnosti OHR-a i državne imovine. Bez obzira na različite političke motive, takav pristup pokazuje da se i unutar probosanskog političkog spektra sve češće javlja svijest da Bosna i Hercegovina mora početi koristiti vlastite pregovaračke adute.
Poseban problem predstavlja činjenica da se posljednjih godina pojam teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine pretvorio u svojevrsnu diplomatsku mantru. Strani zvaničnici ga ponavljaju gotovo ritualno, ali se istovremeno otvaraju procesi koji mogu dugoročno oslabiti funkcionalnost države. Teritorijalni integritet bez efikasnih institucija može vrlo lako postati prazna forma. Zato se prava bitka danas ne vodi oko toga hoće li Bosna i Hercegovina ostati na karti svijeta. To pitanje nije otvoreno. Pravo pitanje jeste hoće li ostati funkcionalna država ili će postati politički prostor kojim će upravljati vanjski interesi i unutrašnje blokade. Američka prijetnja mogućim preispitivanjem uloge u Bosni i Hercegovini, prije svega, djeluje kao pritisak na evropske saveznike. Teško je zamisliti da će se Washington potpuno odreći projekta čiji je bio glavni arhitekt još od Daytona. Međutim, sama činjenica da je takva poruka upućena pokazuje koliko su odnosi unutar zapadnog saveza promijenjeni.
Kuda, dakle, ide Bosna i Hercegovina?
Odgovor na to pitanje danas više nego ikada zavisi od samih Bosanaca i Hercegovaca. Vrijeme u kojem su ključne odluke dolazile isključivo iz stranih ambasada polahko prolazi. U novim geopolitičkim okolnostima niko neće čuvati Bosnu i Hercegovinu više nego njeni građani. Ukoliko domaće političke snage ne budu sposobne artikulisati jasne državne interese i boriti se za njih, drugi će pokušati da to učine umjesto njih. A tada Bosna i Hercegovina neće izgubiti svoje granice. Mogla bi izgubiti mnogo više od toga – sposobnost da sama odlučuje o vlastitoj budućnosti.