Kreativna smrt u režiji Mossada
Pavle Mijović
Dovoljna je bila svega jedna poruka na arapskom jeziku koja je aktivirala par grama eksploziva inkorporiranih u pagere, arhaične telekomunikacijske alatke, da izazove eksploziju koja je desetkovala Hezbollah, generiravši oko 2.700 što ranjenih, što ubijenih, a od toga četvero djece. Izrael, očekivano, nije priznao odgovornost za sofisticirani napad, ali je poprilično jasno da je navedeni atak iskemijan u kuhinji Mossada, Središnjeg instituta za obavještajne i specijalne zadatke, koji još od 1951. godine, kada je osnovan, brani i štiti interese Države Izrael.
Čitajte kolumne Pavla Mijovića:
Nastanak Mossada koincidira sa samim nastankom Izraela, države koja ima specifičnu genezu i u čiju je temeljnu strukturu upisan strah od neprijatelja, vanjskih, unutrašnjih, a i onih između: otac izraelske nacije David Ben-Gurion smatrao je kako je glavni smisao nacionalne sigurnosti eliminacija svake zamislive prijetnje za izraelski život. Jasno je da je tragično iskustvo holokausta odredilo brojne individualne sudbine, ali se, to nam se čini i važnije, duboko upisalo u kolektivnu svijest izraelskog naroda i pripadajućih institucija, političkih, vojnih i obavještajnih. Sam Ben-Gurion će još 1944, obraćajući se svijetu, prokazati licemjerje međunarodne zajednice pitajući se “što ste napravili za nas, vi ljudi koji volite slobodu, zaštitnici pravde, branitelji visokih principa demokracije i ljudskog bratstva”? Isprva ostavljeni sami, s kolektivnom traumom, zatim pod patronatom međunarodne zajednice i najvećih sila, ali u nepovoljnom geostrateškom okviru između arapskih zemalja i s bezbroj unutrašnjih nepravdi, nekad i sad, prema Palestincima, razvijala se izraelska nacionalna sigurnost. Ona nije samo vezana za granice, državni integritet i nezavisnost - to su tipični elementi kojima se općenito bavi nacionalna sigurnost, već je vezana za samo postojanje Izraela, dakle radi se o pitanju života i smrti, a među mnogima izraelskim vojnim i sigurnosnim organizacijama Mossadu ipak pripada prvo mjesto.
Ephraim Kahana, dobar poznavatelj sigurnosnih dinamika, reći će da je sama riječ Mossad vjerojatno najpoznatija hebrejska riječ nakon riječi shalom, koja označava mir. Mossad je pandan vrhunskim obavještajnim organizacijama u rangu američke CIA, ruskog FSB-a, kineskog MSS-a i britanskog MI6. Mossadu su posvećeni filmovi, od dokumentarnih do akcijskih, poneka serija, bezbroj knjiga špijunske i druge tematike, te je tako ta obavještajna organizacija ušla u popularnu kulturu. Šezdesetih i sedamdesetih godina Mossad se pokazao loš u sigurnosnim procjenama na primjeru Jomkipurskog rata, kojega nisu niti predvidjeli, a niti prevenirali, a nisu ni zaštitili niti izraelske sportaše na Olimpijadi u Münchenu. Ako im je analitika često znala zakazati, u odmazdama su se znali pokazati: uhvatili su Eichmanna 1960, a poginule sportaše su godinama osvećivali po svijetu u operaciji upečatljivog naziva Božji gnjev.
Kritičari Mossada smatraju da se tu radi o tipičnom primjeru duboke države, koja, obavijena velom tajne i na potpuno nedemokratski način jednostavno ubija po svijetu - tehnički i stručno se to naziva državno sponzorirana ubijanja, ističući da raspolažu enormnim budžetom, visokim političkim utjecajem i da konstantno potiču dodatnu militarizaciju Izraela. Gotovo sve promatraju isključivo kroz prizmu sigurnosne prijetnje pa onda, nakon što su neprijatelje prethodno dehumanizirali, poprilično se lako i kreativno usmjeravaju prema raznim konačnim rješenjima, dakle idu u egzekutivu. A u tome su pribjegavali najkreativnijim mogućim rješenjima na tehnološkim valovima, koja su, kao svaki vid ubijanja, duboko nehumana, ali su ušla u popularnu kulturu čak i kao scenariji akcijskih filmova. Najdetaljnije je o tome pisao Ronen Bergman, koji je za 70. godišnjicu nastanka Države Izrael objavio knjigu “Ustani i ubij. Tajna povijest izraelskih ciljanih ubojstava”, u kojoj je navodno izbrojao da je za svih tih godina nezavisnosti Mossad ciljano likvidirao ukupno 2.700 ljudi, što Izrael čini, sam autor ističe, zemljom čije su obavještajne službe nakon Drugog svjetskog rata likvidirale najviše ljudi. Nakon više od 1.000 intervjua i na preko 600 stranica, Bergman je popisao načine ubijanja, preciznije ciljanih ubojstava s potpisom Mossada. Sabotirali su dijelove automobila, trovali zubne paste, igrali se s radioaktivnim tvarima, postavljali eksplozive u telefone, patentirali su tehnike mučenja i praćenja, zatim su počeli eksperimentirati s dronovima i ostalim visoko tehnološkim igračkama, a sve što je Mossad patentirao i izveo, kasnije su preuzimale i mnoge druge obavještajne organizacije. Bergman, nakon što je dokumentirao djelovanje Mossada, dovodi takvo djelovanje u pitanje, pita se o moralnoj opravdanosti takvih radnji: da li je moralno opravdano tehnološki i kreativno ubijati po svijetu? Iako nije zauzeo definitivan stav, njegova analiza pomaže uočiti kako u Izraelu postoje dva paralelna sistema: prvim on naziva onaj običnih građana, a drugi je obavještajna zajednica, obrambeni establishment, koji bez javne podrške autorizira radnje poput ciljanog ubijanja, kojega su zadnjeg osjetili predstavnici Hezbollaha. Kao uvijek, ne postoji znak jednakosti između običnih građana i visoke (obavještajne) politike. Iako je Mossad samo jedan segment bliskoistočnih aporija, ostaje dojam da su se kreativne energije umjesto na sekuritizaciju i militarizaciju društva, ciljano i sistematsko ubijanje, usmjeravale u nekom pacifističkom smjeru, možda bi sav taj prostor bio mrvicu humaniji. No, u kontekstu trenutne eskalacije bliskoistočnih sukoba, mir, humanost i želja za deeskalacijom se čine gotovo potpuno nezamislivi, kao da su dio neke alternativne sadašnjosti.
