Kraj neutralnosti i humanitarne nemoći u Gazi

Svaki sat u Gazi umire najmanje jedno dijete. U gotovo šesto dana sukoba, dokumentirane dječje žrtve dosegle su broj 16.503. Palestinsko ministarstvo zdravstva izdalo je komunikat u kojemu su donijeli katastrofalne podatke o oduzetim dječjim životima: 916 ih je imalo manje od jedne godine, 4.365 su bili između 1-5 godina, 6.101 ih je imalo između 6-12 godina, a adolescenata je bilo 5.124. Najmanje milijun djece je raseljeno, 17.000 su ostali sami, nakon smrti roditelja ili bližih skrbnika, a u Gazi ima najviši broj djece s amputiranim udovima per capita na svijetu, kako je to istakao francuski predstavnik pri UN-u Nicolas de Riviėre obraćajući se Vijeću sigurnosti u New Yorku prije gotovo četiri mjeseca. Prema podacima UN-ove agencije za palestinske izbjeglice (UNRWA), osnovane 1949. godine, u Gazi je dnevno ubijeno ili ozlijeđeno najmanje stotinu palestinske djece. Direktor spomenute agencije Philippe Lazzarini je apostrofirao kako su ratna djelovanja Izraela učinila Gazu ničijom zemljom u kojoj nema mjesta za djecu.

Iako i sami kvantitativni podaci izazivaju koktel suprotstavljenih emocije, od tuge do bijesa, genocidne radnje koje izraelski režim čini u Gazi vizualno su najtragičnije. Na svakoj medijskoj platformi vizuali djece iz Gaze su nešto vjerojatno najtragičnije što ljudski um može zamisliti, a ljudsko oko vidjeti. Njihova lica su usplahirena, traumatizirana. Njihovi pogledi su umrtvljeni, a mala dječja tjelesa vidno pogođena kontinuiranom pothranjenošću. Mnogi su zatrpani u ruševinama, neki traže izgubljene roditelje. Jedni sanjaju o povratku u vrtić – to je u dječjoj svijesti jedan od glavnih parametara stabilnog, predvidljivog i tipičnog života – drugi čitaju i recitiraju Kur’an, treći pjevaju neke dječje pjesmuljke dok im humanitarci dijele porciju tjestenine. Palestinska djece kopaju po smeću u potrazi za nutrijentima, jedu limun i sol kako bi se opskrbili vitaminom C i izgubljenim elektrolitima.

Kada je 1997. godine Roberto Benigni režirao film “La vita è bella” pokazao je kako roditelji u najtežim trenucima – poput života u koncentracijskom logoru – mogu napaćenoj djeci olakšati život, ljubavlju, kreativnosti i sličnim finim emocijama. No, iskreno, nakon patnji djece u Gazi, čak ni kultni film, poput spomenutog, ne čini nam se uopće smislen. Gaza, taj geto koji broji oko 2,4 milijuna ljudi, ničija je zemlja (terra nullius) u kojoj na ulazu kao da stoji natpis iz Danteovog pakle – ostavite svaku nadu vi koji ulazite. Jedina nada, smislena i tangibilna, koju je trenutno moguće prenijeti palestinskoj populaciji na tom komadu zemlje je humanitarna pomoć. Naše suosjećanje, ako nije usmjereno kroz konkretne mehanizme pomoći, ne pomaže im, naše apeliranje na poštivanje ljudskih prava gotovo je posve jalovo. Jedino što populaciji Gaze može olakšati život je humanitarna pomoć, koju je izraelski režim predvođen premijerom Netanyahuom mjesecima blokirao. Njegova logika se sastojala u tome da je blokada humanitarne pomoći namijenjene civilnoj populaciji samo jedna od ratnih strategija režima koji predvodi. Naime, reći će, ofenziva protiv Hamasa sastoji se i u blokiranju punktova za distribuciju humanitarne pomoći, smatrajući da se radi o jednom sasvim normalnom cilju ratne strategije. Ipak, nakon višemjesečnih pritisaka, koji su dolazili s različitih svjetskih pozornica – EU lideri su apelirali više puta, zatim UN – pritisak Izraelovog najvećeg geopolitičkog saveznika, Sjedinjenih Američkih Država, pokazala se odlučujućom. Pritisak bliskog, ali i ostalih saveznika, reći će Netanyahu skoro je prešla crvenu liniju, pa se njegov režim morao reterirati te zbog javnih slika gladi dopustiti humanitarnu asistenciju. Izraelski predsjednik Herzog će sintetizirati navedenu poziciju riječima kako je to primjer humanosti koji će Izraelu omogućiti nastavak vojnih operacija.

Tragične slike gladi iz Gaze sporo i nedovoljno, ali ipak polako mijenjaju javno mnijenje i senzibilitet brojnih europskih lidera koji su većinom neodlučni. Talijanska premijerka Giorgia Meloni smatra da se humanitarna blokada Gaze ne može opravdati ničim, ali istovremeno ipak ne zauzima jasnu poziciju, a rješenja ne predlaže. Njemački kancelar Merz, germanski formalno, smatra da Izrael treba kalibrirati vlastito ratno djelovanje apelirajući da obje strane pronađu dogovor. Furiozno je reagirao španjolski premijer Sanchez koji je u parlamentu Izrael nazvao genocidnom državom (un estado genocida) s kojom ne želi surađivati. No, možda najhumaniji i najdirektniji govor ponudila je Nataša Pirc Musar, slovenska predsjednica, koja je u govoru pred Europskim parlamentom, rekla da “svjedočimo genocidu”, ali i da šutimo, misleći na jalovost EU politika, podijeljenih, neefikasnih i nekoordiniranih. Zaslužila je i dobila gromoglasan aplauz, koji možda pokazuje tračak nada da se lažna neutralnost EU lidera može zamijeniti konkretnim političkim i humanitarnim akcijama koje bi zaustavile genocidne radnje u Gazi koje provodi izraelski režim. Neutralnost i neodlučnost – Dante Alighieri je u svojoj “Božanstvenoj komediji” smatrao da su neodlučni (tal. ignavi) najgora kategorija javnih grešnika jer ne pristaju ni uz dobro ni uz zlo – koje su obilježile međunarodne politike prema Gazi, počele su se gradualno napuštati. Iako zakašnjelo, ova promjena paradigme prema Gazi, uvjetovana brutalnosti na terenu, možda generira drugačiji politički i humanitarni pristup. Ipak, kada vidite djecu koja pate, a koja su najbolniji pokazatelj genocidnih radnji, ne možete, ne trebate, ne smijete biti neutralni. Svaka indolentna, lijena i neodlučna politika koja šuti na navedene grozote, kako je Pirc Musar i istakla, u biti podržava iste, pokazujući i sama pri tome svoje nehumano i dijabolično lice.