Kraj godine oivičen hapšenjima

Umjesto uobičajenog, rijetko kad izostalog pravila da se bilans jedne godine, tik uoči njenog kraja, sažme u podsjećanje na najvažnije događaje, ličnosti i datume, ispraćaj minulih 366 dana – nezavisno od novinarske volje i želje – pretvara se u neizbježnu reakciju na ono što je, pet dana prije njenog isteka, “ukrasilo” 2024. godinu. I, bar nakratko, u drugi plan potisnulo sve ono zbog čega nas je glava boljela, a briga i neizvjesnosti bilo u izobilju u godini koju ispraćamo. To je, naravno, hapšenje Nenada Nešića, državnog ministra sigurnosti, u društvu još šestorice osumnjičenih za, po Tužilaštvu BiH, udruživanje radi činjenja krivičnih djela, pranje novca, zloupotrebu službenog položaja ili ovlaštenja i primanje mita u vrijeme dok je od 2016. do 2020. bio direktor JP Putevi RS-a, uz odluku Suda Bosne i Hercegovine da se trojici osumnjičenih (uključujući ministra) odredi jednomjesečni pritvor. U danu hapšenja su krenule očekivane reakcije zvaničnika Republike Srpske, u već uhodanom stilu: to je napad na RS, na vlast, na istaknute ličnosti, na srpski narod, a sve je zakuhano u “političkom Sarajevu”, uz vrhunac stupidnosti – da je to odgovor na zaključke Narodne skupštine RS-a, usvojene dan prije hapšenja.

Ko god je pomislio da je to još jedna demonstracija odsustva osjećaja za realnost, s omiljenim spajanjem baba i žaba u cilju odbrane i čuvanju RS-a, vrlo brzo je morao zaključiti da je sve, zapravo, školski primjer paranoidne nemoći. Pa su, isto onako hitro i ostrašćeno kako su počele, reakcije naprasno splasnule, kada su u petak, što je događaj koji se ne pamti, pred novinare izašli glavni državni tužilac Milanko Kajganić, njegov zamjenik Mladen Furtula i tužiteljica u ovom predmetu Bojana Jolović. Tu su efektno začepljena usta i bez teksta ostavljeni svi branioci RS-a, jer je riječ o Srbima, koji su se, pride, zahvalili MUP-u RS-a i OSABiH na istrazi u ovom predmetu, koji je formiran još 2019. godine, otkad traje praćenje, prisluškivanje i prikupljanje dokaza za hapšenje.

Iz priče je preko noći iščezlo “političko Sarajevo”, a promašenim se pokazao i stav Milorada Dodika da je ovo nezakonito hapšenje. Ono bi, valjda, bilo zakonito da ga je izvršio pravosudni sistem RS-a, što je tužilac Kajganić jasno i glasno objasnio sa: “Navedena krivična djela su počinjena na teritoriji oba entiteta, tako da tu nemamo spora što se tiče nadležnosti.” To, međutim, ne uvažavaju branioci osumnjičenih, posebno Nešićev, tvrdeći da Tužilaštvo BiH nije nadležno za ovaj slučaj, već je to Tužilaštvo RS-a, pošto je, kažu, eventualno nanesena šteta entitetu, a ne državi. Ovo advokatsko proklizavanje čudi samo one koji ne znaju da oni, kad s pravnog zalutaju na politički teren, (ne)namjerno često ignorišu realnost: ako se tvrdi da nije nanesena šteta državi BiH, već entitetu RS, onda ispada da je RS posebna država i da šteta nanesena RS-u, sastavnom dijelu države BiH, nije i šteta nanesena državi.

Samo na čas je marginalizovan, ali ne i zaboravljen Dodik iz 2020. godine, kada je, kao član Predsjedništva BiH i u vrijeme drukčijih odnosa s njim, javno Nešića optužio za primanje mita, pa ne bi trebalo čuditi da je i to uticalo na otvaranje ovog slučaja. Taj je detalj samo uslovno potisnut ustranu pod lavinom reakcija o napadu na RS, koje su, zamagljene paranoičnim kidisanjem, zanemarile logiku i, čak, nagovijestile moguće mentalne kratke spojeve. Jer, kad se kaže da hapšenje osumnjičenih za kriminal predstavlja napad na RS i kad se osumnjičeni za teška krivična djela identifikuju sa RS-om, to bi neko sitničav mogao tumačiti kao da entitet jeste jednako kriminal.

Uz pomoć naciopatriotskog adrenalina, to gube iz vida likovi poput Staše Košarca, koji, i u svojstvu zamjenika predsjedavajuće tog organa, prijeti blokadom Vijeća ministara, priznajući da će prekršiti Zakon o Vijeću ministara, koji ministre obavezuje da prisustvuju sjednicama. Ili, pak, Radovan Višković, koji je požurio da kaže kako je nabrojao čak 90 presuda Ustavnog suda BiH koje nisu ispoštovane, a namirisao da je samo zbog jedne od njih – nezakonite prodaje državnog zemljišta na Jahorini, u koje je imao umiješane prste – on sljedeća pravosudna meta.

Svjesno ili ne, Višković je tako naslutio da oivičenje kraja 2024. godine ovim hapšenjima, može biti početak malo veće pravosudne mobe. Počešao se, dakle, tamo gdje ga svrbi, pa predskazao da se, vrlo vjerovatno, na ovome neće stati. U razlozima za nesanicu, koje teško mogu sakriti mnogi u vrhu politike i vlasti RS-a, ima i prostora za licitiranje i špekulacije, koje niti koriste, niti nose išta dobro. Jedino važno je prepustiti istražnim i pravosudnim organima da rade svoj posao.

U čemu bi posebno korisno bilo odbacivanje ukorijenjenog običaja da se kaže “Hop!”, prije nego što se skoči. Tako bi se izbjegao ishitreni utisak o konačnom buđenju pravne države i dočekalo ono što je najpoželjnije – da ovo, zaista, bude početak raščišćavanja sa svima, a ima ih u cijeloj zemlji, kojima zveče orasi u džepovima.