Korupcija u vrhu Europske unije

Europska unija je jedna od najmanje korumpiranih regija na svijetu, ali ipak, ističe Europska komisija u jednom komunikatu za širu javnost, niti jedna zemlja nije potpuno slobodna od korupcije, pa ni Unija sama. Procjene su kako koruptivne radnje EU godišnje koštaju između 179 i 990 milijardi eura, što je ekvivalent 6% od njezinog ukupnog BDP-a. Istraživanja javnog mnijenja (Corruption Eurobarometar Survey) pokazuju kako oko 70% građana EU smatra kako je korupcija duboko prisutna u njihovim zemljama. Tri od deset građana Unije smatraju kako je prihvatljivo primiti ili dati dar za uslugu - navedeno predstavlja bazični primjer korupcije - a gotovo isti postotak građana smatra kako korupciju nema smisla uopće niti prijavljivati, budući da se radi o temeljnom ljudskom fenomenu kojega je nemoguće iskorijeniti, pa ga izgleda ne treba ni adresirati.

Iako politički kapitalci rijetko bivaju lišeni slobode, recentno je uslijed optužbi za korupciju pritvorena, a onda relativno brzo i puštena, bivša visoka predstavnica Europske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku, te potpredsjednica Europske komisije (2014-2019) Federica Mogherini. Belgijski policajci su je pritvorili kao rektoricu Europskog koledža, prestižne europske obrazovne institucije koja još od 1949. godine, kada je osnovana, spaja postdiplomce iz različitih europskih zemalja, obrazuje ih i povezuje, te im stvara preduvjete za buduću karijeru u EU institucijama. Srž optužnice protiv Mogherini i njezina dva suradnika Stefana Sannina i Cesarea Zegrettija vezana je za godišnji program Europske diplomatske akademije, koji je namijenjen budućim diplomatima, a tužitelji tvrde kako su optuženi imali povlaštene informacije te su navodno manipulirali natječajem. Imputira im se i kupnja nove zgrade Europskog koledža, a nakon što je puštena iz pritvora, Mogherini je dala neopozivu ostavku na mjesto rektora.

Federica Mogherini spada u sami vrh iskusnih europskih diplomata za koje je poprilično neobično, da se kolokvijalno izrazimo, da “prokližu” na stvarima poput manipulacija natječajima i rezerviranim informacijama, tako da je njezino uhićenje izazvalo nešto veći interes javnosti. Rimljanka po rođenju, Mogherini, nakon iskustva u talijanskom parlamentu, 2014. sa svega 41 godinom postaje ministrica vanjskih poslova i međunarodne suradnje u vladi Mattea Renzija: radi se o vladi lijevog centra, a ona se uklapa u novi progresivniji, ali jednostavan, djevojka-iz-kvarta tip talijanske političarke. Studirala je politologiju, pokazivala ja aktivizam i osjetljivost za socijalna pitanja za vrijeme studija, bila je veliki fan Baracka Obame, a na mjestu ministrice zadržala se svega osam mjeseci, nakon čega seli u Bruxelles, gdje postaje prva dama EU vanjske i sigurnosne politike. Bez velikog diplomatskog i državničkog iskustva, Mogherini preuzima delikatni sektor u kojemu se dodiruju vanjskopolitički i sigurnosni interesi Unije i država članica.

Mišljenje je da njen petogodišnji mandat (2014-2019) i nije pretjerano uspješan - kritičari mu dodjeljuju etiketu “blijed” - te je označio početak krize EU upravljanja: geopolitički rivali (SAD, Rusija i Kina) su se na vanjskopolitičkom šahovskom polju pokazali uspješnijima u agitiranju za vlastite ciljeve, a za vrijeme mandata Mogherinijeve produbio se i jaz između pozicija država članica EU. Pokušavala je približiti pozicije Srbije i Kosova, a vodila je tih godina i balansiranu diplomaciju s Moskvom - kombinacija sankcija, ali i dijaloga - želeći implementirati dogovore iz Minska, kojima bi se spriječila daljnja eskalacije ukrajinske krize. Smatrala je da će Europa biti potpuno ujedinjena tek kada i zemlje jugoistočne Europe, kolokvijalnog Balkana, postanu dio iste, a Sarajevo je smatrala fascinantnim i istinskim europskim gradom.

Europska unija se recentno susrela s korupcijom i u mnogo većem obimu. Ako krenemo vremenski od unazad, zemlje poput Češke i Hrvatske su sankcionirane zbog prevara s europskim novcem: EU fondovi, nužni za modernizaciju novih zemalja članica, često su korišteni drugačije od uvjeta propisanih natječajem, pa je Europski ured za borbu protiv prevara, simpatične kratice OLAF, imao pune ruke posla. Velika Njemačka, taj industrijski motor EU susreo se sa skandalima s podmićivanjem, u kojemu se jedan od nacionalnih gospodarskih perjanica, Siemens, našao pod istragom zbog podmićivanja, kako bi si osigurali lukrativne ugovore po cijelom svijetu. Afera Dieselgate najveći je primjer eko-afere, kada se softwerskim manipulacijama lažno smanjivala emisija ispušnih plinova, koju je nova zelena, ekološki osviještena Unija zakonski normirala. Qatargate je također bila popularna afera, kada su visoki dužnosnici Europskog parlamenta optuženi za primanje mita od stranih vlada, uključujući Katar, kako bi utjecali na zakonodavstvo EU.

Izmjenjivali su se ustaljeni obrasci političke i korporativne korupcije, ranjivost EU fondova i nedostatak transparentnosti, ali istovremeno, institucije EU su se pokazale izrazito otporne, te su u pravilu navedene koruptivne radnje detektirale i procesuirale funkcionalno i bez senzacionalizma. Zlobnici će reći da EU detektira korupciju samo kada se ne radi o onoj najvišeg, strukturalnog i političkog reda: afera Pfizergate, kako ju je javnost prozvala, u kojima je inkriminirana Ursula von der Leyen zbog navodne direktne pogodbe oko nabavke cjepiva protiv Covida, predmet je dispute čak i u Europskom parlamentu, a moguća korupcija uslijed enormne militarizacije i naoružavanja država članica ostaje također predmet za neke buduće istrage.