Konj marke dorat

Dobro. Neka bude kako je predsjednik rekao. Neka bude, veli Njegoš, što biti ne može. Neka se svi Bošnjaci u Bosni i Hercegovini vrate tamo odakle su krenuli. Jedan manji broj u katolike, a svi ostali među pravoslavne. Neka Alija ponovo postane Ilija, neka se Osmanovići vrate u Jugoviće, neka čika-Halil skine ahmediju i obuje cipele svoga pretka Đura Barbarića, neka se krsti tamo gdje se klanjalo i neka Bajram ustupi mjesto Božiću.

Ako predsjednik vjeruje da je to rješenje, neka bude tako. Nema potrebe za novim planovima, paketima i reformama. Stvar je više nego jasna: neka se svako vrati tamo odakle je počeo i država će biti k’o pišta. Neće biti omraze, neće biti sukoba, neće biti podvaljivanja. Srbi će uzeti ono što im pripada, Hrvati će dobiti ono što je njihovo i sve će biti kao prvog dana postanja. Dva će geometra, jedan srpski i jedan hrvatski, lako isparcelisati zemlju i odrediti šta je čije.

Neka se, dakle, Bakir pokrsti i neka uzme ime Milorad i svi će problemi nestati kao rukom odneseni. Ako i bude Suda BiH, biće to srpski Sud BiH. Ako i bude Tužilaštva BiH, biće to srpsko Tužilaštvo BiH. Ako SIPA i bude hapsila po Republici Srpskoj, hapsiće srpski i u ime Srba. Ako i bude Visokog i sudskog tužilačkog savjeta BiH, na njegovom čelu će biti Milan Tegeltija. Svi su problemi riješeni, ostaje još samo da se Bošnjaci urazume i da prihvate predsjednikov plan.

Ali, ako se oni vrate na početak, ako se vrate na izvor na kojem su se prvi put napili vode, onda bi valjda i ostali morali da budu ono što su nekada bili. Lako je drugoga slati u trnje, teško je u trnje prvi poći. Ako predsjednik smatra da je njegova terapija za liječenje bosanske bolesti tačna, onda bi prvo trebao da je proba na sebi. Ili na nekome svome. Najbolje na sebi, jer ko ne bi vjerovao ljekaru koji je spreman da samoga sebe pelcuje da bi i drugi ozdravili?

Neka, dakle, bude kako je predsjednik rekao. Neka se Bošnjaci vrate tamo odakle su krenuli, ali neka na taj put krene i predsjednik. I dok oni traže ono što su putem pogubili, neka se on o svome jadu zabavi. Neka se vrati tamo odakle je i kako počeo. Neka ponovo postane dašak svježeg vjetra na Balkanu. Neka ponovo bude ono što je nekada bio: nasmijani jurišnik koji se zdravio i ljubio i sa crnim đavolima dok se alavo pentrao na vlast.

Neka ponovo pošalje Karadžića i Mladića u Haag. Neka ponovo bude pomirljivi Srbin koji smatra da i jedan i drugi moraju da budu osuđeni za zločine koje su počinili. Neka bude predsjednik ili premijer koji je za saradnju sa Haškim tribunalom i koji ne dozvoljava da se Karadžićeva i Mladićeva krivica svaljuju na leđa cijelog srpskog naroda. Neka bude ono što je bio u martu 1996. godine: premijer Republike Srpske koji Bosnu i Hercegovinu smatra svojom domovinom. Premijer koji je sve one koji bi da slave slavu slao u - SDS.

Neka se predsjednik vrati kod Senada, koji će postati Milan ili Rajko, i neka ponovi ono što je rekao 2007. godine. Dok je jahao sitnog i neuhranjenog srpskog konja, predsjednik je priznavao ono što danas ne bi priznao ni za šta, osim možda da spasi i glavu i krunu na glavi. Čim je sipljivo kljuse zamijenio rasnim atom kome su na čelu umjesto zvijezde bila ucrtana četiri ocila, predsjednik je postao ono što je danas. Ali ne treba zaboraviti šta je bio i čemu mora da se vrati: samome sebi koji je priznao genocid u Srebrenici.

Gre’ota je da se svi vraćaju, a da samo on stoji u mjestu. Još je grđe da svi žure nazad, a da samo on hrabro grabi naprijed. Nisu predsjedniku problem oni koje poziva da se vrate krstu i križu; ne, predsjedniku je problem on sâm. On koji ne zna šta bi sada trebao da bude da bi ostao ono što je nekada bio. Ali, nije to najgore što se moglo desiti. Biće dobro ako predsjednik uskoro ne pozove Srbe da pređu na islam samo da bi on sačuvao fotelju i ušteđevinu.