Kome više vjerovati, Dodiku ili svojim očima?

Možda je do mene, ali vijest da je sljedeći korak Milorada Dodika apelacija Sudu za ljudska prava, i to u Strasbourgu, grohotom me nasmijala. I ne zato što je Evropa - kako to voli reći budući apelant - prevaziđen koncept, projekat koji se raspada, već zbog apsurda: nezamisliva mi je kombinacija Dodika i ljudskih prava u istoj rečenici.

Mi, dakle, govorimo o političaru, funkcioneru i partijskom lideru, koji je najveći dio svoje karijere posvetio obračunu sa ljudskim pravima. Po njegovom naređenju, policija je rastjerivala građane Banje Luke kada su palili svijeće i donosili cvijeće tražeći pravdu za Davida. Dvadesetjednogodišnji student, za koga se naknadno - zahvaljujući upornim Banjalučanima - ustanovilo da je ubijen, i dalje je pravosudna misterija, ali je čak i Osnovni sud u Banjoj Luci ustanovio diskriminaciju njegovih roditelja i progon aktivista. Istraga o huliganskim napadima na LGBTIQ aktiviste i novinare, neopravdano dugo traje, a i ko da je okonča kad se donedavni predsjednik entiteta javno hvalio kako je upravo on pederima sve zabranio?

O pritiscima na novinare i nevladine udruge mogu se ispisati romani, živopisno garnirani njegovim istrajnim jezikom mržnje, ali i utkani u entitetske zakone koji sustavno ograničavaju slobode. A da se ne zaboravi: Dodik je sve mandate u vlasti Bosne i Hercegovine proveo boreći se protiv primjene presuda Evropskog suda za ljudska prava u našoj zemlji. Pa ko onda može ostati ozbiljan kada ta slika i prilika autoritarnosti, taj progonitelj neistomišljenika i borac protiv svega što se ljudskim pravima zove, presavije tabak da ponizno zamoli Sud u Strasbourgu da se pozabavi njegovim slučajem?

A ako ćemo pravo, slučaj Dodik je završena priča i samo ga poluistine i drže na površini. To se najbolje moglo vidjeti prošlog utorka, kada su sve oči i uši bile okrenute ka Ustavnom sudu BiH. Opet ne zato što se očekivao spektakl - jer Ustavni sud je sve samo to nije, između ostalog, i jer je riječ o instituciji pred kojom događanja naroda, muzika i mitingovanje niti piju vode niti koga zanimaju - već zbog fame, spletkarenja i dobro obaviještenih sijača laži, koji su nas sve bombardirali u prethodnom periodu. Prvo je iz najužih krugova bivšeg Dodika plasirana priča kako je sve završeno i donesena privremena mjera koja će njega katapultirati od osuđenika do zapovjednika Palate u koju je teškom mukom upustio Anu Trišić Babić, da bude v. d. i potpisuje odluke jer, zaboga, on svakako radi svoj predsjednički posao.

A onda su isti ti, sad još bolje obaviješteni, razaslali habere kako je sve završeno i to tako što će Ustavni sud u meritumu odlučivati i, naravno, presuditi u njegovu korist, jer je iz Washingtona stigla naredba Amerima na terenu da zavrnu ruke stranim sudijama i da se već jednom sve završi, jer je i to dio paketa koji ide uz skidanje sankcija! Strepnja, rezignacija, ozlojeđenost, ponekad i strah, ljudi su sabijali u nekoliko pitanja: Je li to moguće? Imamo li mi državu? Kako on to sve uspijeva? Ako je ikakva utjeha, na isti način su reagirali i Sarajlije i Banjalučani i Fočaci i Mostarci, listom pod presijom propagande kojoj smo bili izloženi organiziranim plasiranjem laži koje su posljednje utočište bivšem Dodiku. Jer, Ustavni sud BiH je odbacio apelaciju, potvrdio presudu državnog Suda i nije sebi dozvolio da debatira sa osuđenikom - koji je godinu zatvora ekspresno platio, a eto ugrožen je sa onih šest, koje treba provesti daleko od javnih funkcija - ni o visini i vrsti kazne, a još manje o legalitetu i legitimitetu visokog predstavnika Christiana Schmidta. A OHR je, što bi rekao bivši osobno, dio izvornog Daytona. U koji je upisana i Deklaracija o ljudskim pravima, toliko puta skršena ovdje da ima zaista neke božanske pravde da se baš na nju pozove i prizove Milorad Dodik u evropskom Strasborugu.

Zanimljivo i poučno: iz istih Dodikovih krugova, koji i dalje neumorno šire svoje propagande, sada se svira kraj i Schmidtu i OHR-u. Mrskom njemačkom turisti, kojem je svojedobno (neuspješno) zabranjivao kretanje entitetom, obećavao hapšenje i slična čudesa, tvrde oni naj, naj obaviješteni, odzvonilo je i to opet u Washingtonu i to opet Dodikovim sevepom - jer Željka Cvijanović radi samo ono što joj šef dopusti - i, naravno, i to je dio paketa da se sve završi. S obzirom na obrazac, nije zgoreg raspakovati ovaj propagandni paket završavanja. U paketu su, je li, silne sankcije: na dnu je ona prva, koju je Dodik fasovao 2017. godine zbog kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a onda je paket rastao, puneći se suradnicima, bližom i daljom rodbinom i svim onim firmama koje su korištene da bi don Mile uspješno vodio svoj organizirani poduhvat isisavanja novca iz javnih tokova s ciljem enormnog privatnog bogaćenja.

Taj proces je skoro doveo do savršenstva, što može ilustrirati karijera njegovog sina Igora, kojem je - da se dijete ne drogira - entitetska razvojna banka dala kredit od tri miliona maraka. Dijete je, dakle, krenulo ispod nule, da ne kažem ispod zemlje jer je kredit bio za sadnju voćki, da bi napredovalo do najsofisticiranijih dijelova virtualnog svijeta u kojem se i dan-danas kreće Prointer. Zato su i svi članovi Dodikove porodice skupa s njim upali u američki paket sankcija zbog korupcije. Tako se, naime, u uređenom društvu zove ono što rade političari u Bosni i Hercegovini teledirigiranjem tendera i ugrađivanjem u njih. Dodik se od ostatka razlikovao po majstorluku kojim je sve uvezao, da ne kažem po količini bahatosti s kojom je i korupciju ogolio do mjere da ju je i OFAC mogao dokumentirati.

U vrijeme kada su se sankcije nizale, moje kolege i ja smo javno pitali kad će ih Evropa zapratiti. Jer Dodik nije lagao govoreći da ga američke ne pogađaju, tamo nema imovine. Puno toga se promijenilo kada su Ameri, oni iz Washingtona, a ne terenski, objasnili bankama koliko im se ne isplati raditi sa crnolistašima, a još i više kada su zemlje Evropske unije počele shvatati šta u praksi znači Dodikova titula najisturenijeg vojnika Vladimira Putina i kada su pojedinačno počele dizati barijere. Naš je silnik u međuvremenu skontao da njegovo poslovanje najviše ugrožavaju reforme i euroatlantske integracije i svu svoju energiju fokusirao na obračun sa Zapadom, čiji je Schmidt najistureniji vojnik na Balkanu. Upravo je OHR slomio kičmu Dodikovoj hobotnici.

Sada, kada je Putinov vojnik bivši, kad se i u Beogradu traži dodik umjesto dodika, američka administracija raspakovala je paket. Korupciju je odlučila ignorirati, ne miješajući se u unutarnje stvari BiH, ostavljajući krađu javnog novca na savjesti domaćim institucijama i biračima. Dodika nema, a budno prate koliko će ga biti u Željki Cvijanović i Ani Trišić Babić. Znaju to i njih dvije, pa se između čekića i nakovnja, međusobno takmiče u odanosti šefu. Don im uzvraća zabranama: Trišić Babić je na RTRS-u dobila šansu da pohvali Trumpa, ali samo kao članica Glavnog odbora SNSD-a. Gluho bilo da je potpišu kao v. d. predsjednik RS-a. Predsjednik je samo jedan, onaj koji je postao savršeni barometar za politička zbivanja u BiH: kad pusti svoje obavještajce da nam kažu šta je sve završeno, golim okom se vidi da nije. Tek počinje. Jer, Dodik je bivši, izbori u RS-u su zakazani, a i OHR je uz Miljacku. A don Mile pravi strategiju bitke za ljudska prava. U Strasbourgu.