Koga brani Zaharova: Moskvu ili Dodika?

Prošlog ponedjeljka u podcastu “Direktno” razgovarala sam sa Elmedinom Dinom Konakovićem, ministrom vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, predsjednikom Naroda i pravde i neformalnim liderom trojke. U očima i objedima Milorada Dodika, Konaković je najkrivlji što je on danas planetarno poznati secesionista, agresor na dejtonski ustavni mir i poredak, da ne kažem prokazana seoska varalica koja je za svoj o(p)stanak na vlasti spremna i rat započeti. No, iako je Dodik nezaobilazna tema posljednjih mjeseci, povod za Konakovićevo gostovanje bio je formiranje novog Vijeća ministara, jer je trojka - NiP, Naša stranka i SDP - dosljedna u odluci da sa prvostepeno osuđenim nasilnikom na zakone u našoj zemlji nema o čemu ni razgovarati ni pregovarati, a opoziciona trojka iz Republike Srpske - SDS, PDP i Lista za pravdu i red - riješena da istraje na evropskom putu BiH zarad napretka i progresa svih ljudi koji žive ovdje. Ispostavilo se, u međuvremenu, da bahatost toliko kipi u Dodiku da je, ne obazirući se ni na upozorenja prvih suradnika, pod prijetnjom primjene sile iz manjeg bh. entiteta p(r)otjerao njemačku ministricu za Evropu i klimu Annu Lührmann, a srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, braneći neodbranjivo, udario po Konakoviću.

Elokventan i aktualan sugovornik, naš je državni ministar objasnio zašto od Vučića očekuje konkretan odgovor na pitanje da li je zaista bjegunac od bh. pravosuđa imao zeleno svjetlo Beograda, kojim se hvalio naređujući upotrebu sile protiv njemačke ministrice, ali je i politički racionalizirao kompletnu situaciju: Konaković je, naime, podsjetio da su u trenutku eskalacije skandala, u Banjoj Luci bili Ivica Dačić i Aleksandar Vulin, srbijanski ministar policije i zamjenik premijera, obojica u tehničkom mandatu. Prvi je imao najavljen susret sa novinarima koji je bez obrazloženja otkazan nakon sat čekanja, drugi čitavu karijeru duguje vlastitom rusofilstvu. Govoreći i o ranijim iskustvima, Konaković je primjerima podsjetio koliko je Dodiku Moskva važnija i od Beograda, te iznio uvjerenje da i najnoviji Dodikov potez, zapravo, najčvršće uporište ima u Rusiji, srbijanskom linijom via Vulin. Argumentirajući ovu tezu, ministar se pozvao na pouzdane informacije o prvobitno naprasno otkazanom Dodikovom odlasku u Moskvu zbog velikodušne ponude cijelog entiteta RS američkom predsjedniku Donaldu Trumpu. “Uskoro idem u Washington”, kazao je Konaković, “da novoj američkoj administraciji objasnim kako on, zaista, ne može sam nuditi ništa, jer se Bosna i Hercegovina pita za oba entiteta”, da bi se osvrnuo i na neskrivene Dodikove ambicije da RS bude žeton na stolu za kojim se pregovara o miru u Ukrajini.

Da je naš državni ministar pogodio bolnu tačku, potvrdila je Marija Zaharova, glasnogovornica ruskog MVP-a. Prva žena na ovoj poziciji, Zaharova se proslavila i prije invazije svoje zemlje na Ukrajinu, tumačeći zapadnom i ostalom svijetu alternativnu historiju - od minimiziranja savezničkog iskrcavanja u Normandiji u Drugom svjetskom ratu do pokušaja pravdanja kremljanske aneksije Krima. Dva dana nakon Konakovićevog gostovanja u studiju Oslobođenja, iz Moskve je sasula drvlje i kamenje: Zaharova je ministra spoljnih poslova BiH optužila za pećinsku rusofobiju, zbog koje se - pazi sad! - Konakovića stide kolege u MVP-u?! Koliko je pogođena, valjda najbolje svjedoči priznanje kako se velika svjetska sila bavi abrovima po hodnicima institucije koja cijela ima manje zaposlenih nego čuvarska služba u odjelu na čijem je čelu ruska jurišnica na sve što ima zapadni predznak. No, ovu nadaleko poznatu Putinovu zvijezdu, koja je citiranija i od svog šefa Sergeja Lavrova, ali i samog ruskog predsjednika, ne treba potcijeniti, ona govori s ciljem i to vodeći računa da poantu ne stavi u prvi plan, već je pakuje u svoje brutalne opise.

Zato pećina nije najvažniji dio njezina napada na Konakovića, već kategoričko odbacivanje svake moskovske veze sa Dodikovim progonom njemačke diplomatkinje. Iako RTRS i brojni sputnjici prijetnju silom ministrici Lührmann s ruskog prevode kao fiktivni napad, iako se i sama Zaharova uredno zaogrće plaštom stvarnih težnji naroda u toj zemlji, koji nastoje da razviju prijateljske odnose sa Rusijom, pa osim što u toj zemlji jasno prepoznajemo Bosnu i Hercegovinu, uistinu valja primijetiti da narodi nisu jednina, odnosno da Zaharova ne govori samo o Srbima, već ipak pretenduje makar na sentimente i drugih koji žive ovdje i uprkos današnjoj politici njezine zemlje, još poštuju angažman Crvene armije u Drugom svjetskom ratu, kada su Titovi partizani generala Ždanova gledali kao brata oslobodioca i suborca u velikim bitkama. Drugo je pitanje da li Zaharovoj njezino alternativno poimanje historije daje prostora da prizna učešće Ukrajinaca u toj istoj Crvenoj armiji i kako uopće ona tumači ono čime se cijela bivša Jugoslavija i dan-danas ponosi - čuveno maršalovo ne Josifu Visarjonoviču Staljinu, za čijim metodama aktualni šef Kremlja i sam poseže, no upada u oči da glasnogovornica makar i množinom nastoji sačuvati ono o čemu bruje mediji na Balkanu - ruski uticaj.

Ne manje važna je poruka Njemačkoj: odlučno negiranje bilo kakvog uplitanja u Dodikov sramotni atak na članicu Bundestaga i dugogodišnju političarku Zelenih, treba posmatrati kroz stratešku prizmu Rusije kojoj danas, kada pokušava zaokružiti teritorijalne ambicije u Ukrajini pregovorima o miru, nisu potrebni novi sukobi sa Evropom. Ima ih dovoljno i bez Dodika: on već dugo, duže od decenije, Putinu služi kao crvena krpa kojom s vremena na vrijeme mahne prijeteći, a onda istom krpom obriše mulj. Tako je bilo i s pokušajem državnog udara u Crnoj Gori, podgrijavanjem krize u Makedoniji oko imena, tako je svako malo u Bosni i Hercegovini. Za Srbiju i Hrvatsku Rusija koristi druge, reklo bi se sofisticiranije metode zavadi pa vladaj: Vučića cima s Dodikom, Plenkovića s Milanovićem. Kako god, Rusija realizira svoj utjecaj, ali ne po cijenu dodatnih sukoba s Bruxellesom, naročito ne s Berlinom i(li) Parizom. I upravo tu treba tražiti razloge bijesa Marije Zaharove spram našeg državnog ministra koji je svojom energijom i angažmanom za kratko vrijeme pokazao da BiH - kada zaista pokaže volju za evropskim putem i napretkom - uspijeva dobiti sugovornike, jer još uvijek ima prijatelja.

Namjerno ne želim posegnuti za Vučićevim vokabularom pa Konakovića porediti s onom bivšom, zapravo hoću reći da razumijem eksploziju gnjeva Marije Zaharove. Ona je glasnogovornica devet godina u ministarstvu na čijem je čelu diplomata s karijerom dužom od pola stoljeća, od toga je ministar skoro 22 godine. Sergej Lavrov je u svoju prvu misiju u ime Rusije otišao dvije godine prije Konakovićevog rođenja. No, neću upasti u zamku promicanja dugovječnih mandata: Bosnu i Hercegovinu posve dovoljno teroriziraju poklonici autokracije da bar nama niko (valjda) ne treba naglašavati prednosti demokratske smjenjivosti svake vlasti. Konaković se i zato s toliko žara zalaže za promjenu u Vijeću ministara, odanost pravnoj državi i poštivanje Daytona. Zato i ima sugovornike u Evropi, zato je, uostalom, njemačka ministrica Anna Lührmann i bila u našoj zemlji i, nažalost, na vlastitoj koži osjetila svu raskoš Dodikova apsolutizma, onog kojim kidiše na mir cijelog regiona. Ako smo do sada samo mi u BiH bili žrtve njegovih talova, korupcije, crnih listi, ako se zadnjih godina čitav zalagao da zaustavi napredak i BiH i regije, sada su barem njegove akcije ogoljene, a on sam sve veći balast i onima koji ga podržavaju.