Ko je čiji u zdravstvu BiH?

Kada sam, prije desetak dana, pisala o dvije privatne bolnice u Sarajevu, zatrpali su me pozivi i poruke. Uz one koji su istakli potrebu da se i o ponudi zdravstvenih tretmana progovori naglas, nemali je broj i onih što su mi - najčešće anonimno - prigovorili kako pojma nemam, ne shvatam, ne razumijem, ASA bolnica treba vremena(?!), oni su naši, a da i ne pominjem krunsku optužbu: navijaš za strance!

Čini mi se, stoga, da koješta treba objasniti, ne zbog rasprava i sumnji u moje uredničke i(li) novinarske namjere, već ponajprije zato što interes koji je tekst izazvao ponajviše svjedoči o potrebi da se o ovim, za nas oduvijek tabu temama, otvoreno razgovara i piše. Zato prvo o motivima: nažalost, znam pacijente koji su - nakon teških dijagnoza - odlučili spas potražiti van granica naše zemlje, pa su, da bi koliko-toliko smanjili troškove, nalaze i pripreme odlučili obaviti u Sarajevu, upravo u ASA bolnici, no po dolasku u renomirani regionalni klinički centar, suočili su se sa nemalim iznenađenjem. Čak praznim rubrikama!

Znam pacijenticu koja godinama muku muči s alergijama, od lijekova preko hrane do materijala, koja je - nakon podužeg spiska u odgovoru na ljekarski upit - dobila nalaz u kojem stoji da alergija nema. A nije izliječena. Znam također i one koji su fascinirani činjenicom da na prijemnom odjelu pacijenta zaduži medicinski radnik koji sve vrijeme vodi brigu o njemu, kao i otimanje za preglede kod nekih ljekara koji ordiniraju u toj bolnici. No, za razliku od popravke televizora, gdje se u konačnici najveća šteta mjeri konstatacijom da je ionako vrijeme za novi, mi pričamo o bolnici, dakle, bolesnim ljudima koji su - iz različitih razloga - odlučili da pomoć potraže u zdravstvenoj ustanovi u kojoj će i dobar dan platiti iz vlastitog džepa. I koliko god im zdravlje nije skupo, vrijeme je nerijetko prevažan faktor, a tu su i stres i problemi koje treba rješavati kad i ako sve krene u krivom smjeru.

Hoću, zapravo, ukazati na nekoliko problema koji nas - kao društvo - moraju natjerati da djelujemo. U našoj je svijesti duboko ukorijenjen strah od zamjeranja doktorima, jer smo, naravno, svjesni da su naši životi nerijetko u njihovim rukama. Zato je oduvijek praksa da se o pogrešnim dijagnozama govori ispod glasa, mnogo je jednostavnije žaliti se na duge redove, čekanja i tamo neke ljute bolničare, koji su, eto, bili neljubazni. No, mi smo već jako dugo suočeni s mnogo ozbiljnijim problemima: naše je zdravstvo u zaostatku, isparcelizirano, podijeljeno, stranački diktirano.

Jasmin Imamović je, još dok je bio gradonačelnik Tuzle, ukazivao na neravnopravnost građana Federacije u pristupu zdravstvenoj zaštiti, zagovarao smanjenje broja fondova i racionalnije trošenje novca u korist bolesnih, no niko nije htio ni da ga čuje, a kamoli posluša. Federacija, naime, ima ravno 11 zavoda (10 kantonalnih i jedan entitetski) koji godišnje raspolažu sa 1,82 milijarde konvertibilnih maraka (sad sigurno i više, jer je suma iz 2022). I da, reforma zdravstvenog sistema nije potreba od jučer, pa čak i nema veze s Daytonom i Washingtonom, još dok je Bosna i Hercegovina bila republika u sastavu bivše Jugoslavije ovdje su pravljeni planovi kako pronaći recept za liječenje zdravstvenog sistema. Da je nešto duboko trulo, vidimo na svakom koraku, bolestan čovjek se u konačnici suoči sa ponižavajućim situacijama - bolesnici putuju na dijalizu, liste čekanja se gomilaju, a o modernizaciji se i ne govori.

Naša Eldina svakog petka piše o neosjetljivosti domaćih vlasti kada je riječ o onkološkim pacijentima: oni apeluju, traže, mole, vape, vrište, pokušavajući natjerati vlasti da se konačno posvete revidiranju listi lijekova i drugačijem odnosu prema oboljelima. Već dugo, jako dugo su, naime, prepušteni sami sebi, čak prinuđeni da lijekove nabavljaju kriomice, da ih bukvalno švercaju preko granice! Zato što komisija nema, nisu imenovane jer to nekome i ne odgovara, agencije ne rade svoj posao, pa su oboljeli i njihove porodice prepušteni vlastitim dovitljivostima. Oni plaćaju sve, i dodatke prehrani i pametne lijekove, i jedino se na svoje liječnike ne žale, jer ih oni razumiju iako im pomoći puno ne mogu. Jer nisu liječnici za sistem koji guta milijarde po vlastitom rasporedu i nahođenju, ne obazirući se na bolesne - ukoliko nisu njihovi. Uostalom, svi poslodavci u Federaciji imaju zakonsku obavezu da plate zdravstvo, ako kasne - njihovi uposlenici nemaju pristup liječenju iako će oni taj dug morati isplatiti. Ovo pravilo jedino ne važi za zdravstvene radnike čiji poslodavci također ne plaćaju zdravstvo!

Dalo bi se nabrajati do u nedogled, no suština ostaje ista: zdravstvo treba reformirati, konkurencija je neophodna, ali i ona mora biti zdrava, a nikako osmišljena da - zato što je neko navodno naš ili blizak politici i fondovima - uđe u sistem da bi nas utopio u njemu. Zato sam povukla paralelu između ASA bolnice i Medicane, bolnice u sklopu turske zdravstvene grupacije. Nije zanemarivo: zgrada u kojoj je danas Medicana i pravljena je kao bolnica, projekat je započeo prof. dr. Zuvdija Kandić, kome se mora priznati da odlično zna mane ovdašnjeg zdravstva i zato se još poodavno otisnuo u privatne zdravstvene vode. I tek kad se afirmirao, odvažio se na najkrupniji zalogaj - bolnicu. Vrijeme je prolazilo, a dr. Kandić je - na otvaranju Medicane - pošteno ispričao kako su ga njegove ambicije da Sarajevo dobije ustanovu zasnovanu na najvišim naučnim i etičkim vrijednostima odvele u partnerstvo s Medicana Health Groupom. Pružati zdravstvene usluge prema međunarodnim standardima zahtijeva ulaganja, a svaka računica pokazuje da smo mi premalo tržište da bi se povrat sredstava mogao brzo očekivati. I to važi i za zdravstvo. Medicana je tu u prednosti, bolnica u Sarajevu je tek jedna od 19, u Turskoj su se već dokazali, dokazuju se i u Velikoj Britaniji, svoje bolnice grade u Njemačkoj, a planiraju dobaciti i do Sjedinjenih Država, vjeruju u tehnologiju i ulažu u nju i već su prepoznati kao mjesto gdje se zdravstveni radnici osjećaju sigurno i imaju priliku za usavršavanje - čak 70 posto Medicaninog liječničkog kadra čine doktori s više subspecijalizacija i naučnim zvanjima profesora - a pacijenti dobijaju pažnju, znanje i poštovanje. To se, naravno, plaća, ali njihova je logika u korist pacijenta: ako su fondovi spremni platiti liječenje u Turskoj, a znamo da jesu, zar nije jeftinije i jednostavnije dovesti bolnicu, doktore i aparate u Sarajevo i praktično napraviti regionalni zdravstveni centar? Da misle ozbiljno, svjedoči i podatak koji je prof. dr. Sedat Ziyade nekako usput pomenuo - o dijalizatorima u intenzivnoj njezi, neophodnim ako im dođu pacijenti kojima treba dijaliza - a koji je nama, koji smo mjesecima pisali o pacijentima što se truckaju s kraja nakraj Bosne, koliko god golem - bio i poražavajući.

Zato Medicana najavljuje i promjenu zdravstvenog sistema, pozivajući se na tursko iskustvo: tamošnje je zdravstvo, početkom devedesetih, bilo sa sličnom dijagnozom našeg današnjeg. Turska je država smogla snage i upravo zdravom konkurencijom krenula ka bolnom izlječenju i očito uspjela. Čega se naši fondovi plaše? Kome je u interesu da pod egidom naši su pravi administrativne prepreke i bira ordinacije i usluge koje će zavodi sufinansirati? Odgovore svi znamo - sve što je naše, zapravo je njihovo i dila se u uskom krugu - i baš zato je važan društveni angažman na reformi zdravstva. A što se tiče onog ko je čiji: Medicana je za Sarajevo pripremila ekipu doktora koji su porijeklom iz ovih krajeva, a i dalje angažira naše ljekare, koji su zainteresirani da se iz bijelog svijeta vrate u Bosnu i Hercegovinu. Ovih dana su proslavili i dolazak na svijet svoje prve sarajevske bebe.