Klinički slučaj rasapa i neurastenije
Pitam se iz sedmice u sedmicu, tragajući za tematskim okvirom onoga što ovdje želim pisati, postoji li mogućnost da se u nekom smislu iskorači u nešto drugačije, u one priče koje neće biti toliko sumorno opterećavajuće i zaglušujuće stvarnosnim refleksijama. Drugim riječima, može li se u biti aktuelan, a ne ponavljati neprestano iste ili slične konstrukcije kako bi se dokučili procesi koji se u društveno-političkom pogledu smjenjuju kao na pokretnoj traci. A suštinski su posrijedi uvijek isti obrasci, nepromjenjivo ubitačne prilike stvaraju stilska opterećenja koja u većini slučajeva priječe onu stvarnu priliku da se ostane nedodirnut opštom kontaminacijom i gluhoćom brutalne svakodnevice. Biti komentator naše aktuelne zbilje otuda neprestano mi se doima kao repetativni sizifovski posao, jer kako god da se pokuša doći do neke autorske transformacije, stvarnost nas demantuje i smanjuje manevarski prostor pisanju. Dakako, moguće je da postoji i strategija koja će biti manje porazna, ali ja je trenutno ne vidim ili mi prosto izmiče. Sve ovo govorim jer se često pitam kakav smisao uopšte pronalazimo u tome da se tekstualno izražavamo o onome što je toliko dobro poznato da ga i ptice na granama cvrkuću u proljeće.
Odnosno, čemu se sve to radi, kakav poriv nas potiče da sami sebe tjeramo da ostanemo ukotvljeni u razračunavanje sa avetima koje nas preko trideset godina straše iz mraka, ciklično se vraćajući sa istim starim problemima. To je, zapravo, onaj teret sa kojim se iznova hrvem prilikom svakog svog teksta. I bez obzira na te konvulzije, na muku smisla i izraza ja se opet otimam za to parče svog prostora kako bih još jednom, po ko zna koji put, dokučio, domislio, razriješio ono što jeste obilježilo kako moj život, tako i život svih nas ovdje. Bilo bi možda uputno u tom smislu uspostaviti neku distancu, pokušati ostati van domašaja gliba i kala informacione etno-partitokratske histerije, pa sa tog vidikovca promatrati fenomenološki i antropološki zbivanja koja jesu neodvojivi dio naše ovdašnje egzistencije. Ali i tada, dojma sam, rezultat ne bi bio suviše drugačiji, jer živjeti toliko dugo vremena u državi koja je klinički, sanatorijski slučaj svakovrsnog rasapa i neurastenije, ma koliko se od toga bježalo, ostavlja svoje direktne posljedice. Ponekad sam mišljenja da sve što se oko nas dešava, jeste jedna vrsta eksperimenta kako bi se utvrdilo koliko ljudsko biće zaista može podnijeti pritiska nepatvorene političke budalaštine.
Otuda, vraćam se na sam smisao pisanja u datim okolnostima, zapisivati ovu i ovakvu stvarnost dolazi kao psihoterapijska potreba, bez koje bi se sve možda mnogo teže podnosilo. Da čovjek nema želju da se izrazi, da ga ipak ne nervira sve što se događa, značilo bi da je potpisao konačnu predaju, odustao od želje da bude drugačije, da se ipak nešto, po bilo koju cijenu, promijeni. Najgora stvar jeste umrtvljivanje, to je ono na čemu se kroz sve ovo vrijeme insistira, to jeste agenda vlastodržaca i njihovih pobornika, suzbiti svaku pobunu u nama, prihvatiti dato stanje kao jedinu normalnost, povinovati se i zombizirati do te mjere da nam je svejedno. A tek kada nam postane svejedno, tek tada smo potpuno ostavljeni na vjetrometini, na milost i nemilost onima koji su nam oteli prošlost, sadašnjost i budućnost.
Nedavno mi je majka rekla: čitala sam te, opet si pisao o Dodiku, pa sam se pred tom njenom izjavom zamislio zašto sam stotine, pa i hiljade stranica papira potrošio baveći se nečim tako besprizornim, tim ruglom iz noćnih mora. I došao do odgovora - zato što ne mogu pristati na carstvo gluposti i ksenofobnih isključivosti, upakovanih u šareni papir nacionalizma, iza kojeg se krije jedino pljačkaška pohlepa kaste moćnika što iz straha građana ove zemlje profitiraju i žive k’o bogovi, dok se mi ostali zadovoljavamo mrvicama koje padnu sa njihove trpeze. To jeste suštinski razlog zašto pišem, zato što vjerujem da postoji svijet izvan ove naše mrtvaje, da postoje važnije stvari od etnonacionalnog primata i pripadajućih mu satrapskih namjera. Stoga, a na kraju ovog mog obraćanja cijenjenim štiocima, kako bi rekao barba Miljenko Smoje, opirite se, ne pristajte da nam kratko vrijeme života prođe u tome da strahujemo, da se batrgamo nedostojni svog ljudskog obličja. Sve dok tinja i najmanji plamen bilo kakvog otpora, znači da nije gotovo, da ima smisla i razloga podići svoj glas.