Klinička smrt
Suđenje koje je počelo u februaru biće završeno onog trenutka kada se pred Sudom BiH pojave svi ministri i njihovi pomoćnici, svi članovi upravnih i nadzornih odbora, svi predsjednici i potpredsjednici gradskih i opštinskih odbora, svi direktori i pripadajući zamjenici, svi poslanici i svi odbornici, sve glavešine mjesnih odbora i sva ona sitna boranija koja je uvjerena da se Republika Srpska brani baš tu, u pô Sarajeva, pred Sudom Bosne i Hercegovine.
Kako sud odredi datum sljedećeg ročišta, svi se uhvate za kalendare. Pomjeraju rođendane, slave, krštenja; brišu ranije dogovorene sastanke, poslovne ručkove i službena putovanja; odriču se produženih vikendâ, petodnevnih zimovanjâ i odlazaka na utakmice voljenog tima. Svi oni odlaze tamo sa nadom da će ih predsjednik prepoznati u masi koja je umiješana od iste prašine i od iste pljuvačke i da će ih, možda, čak i jaranski potapšati po ramenima.
Čitajte kolumne Gorana Dakića:
Polovina koja dođe u Kraljice Jelene sat prije ročišta ne zna zbog čega se Dodiku sudi. Druga polovina - a to je ona koja iz dana u dan ponavlja kako će Republika Srpska nestati onog sata kada je kroz nemirna mora ne bude vodila sigurna ruka voljenog kapetana - nada se presudi koja će Dodiku zabraniti političko djelovanje. Niko tu ne dolazi zato što voli (osim, možda, Sanje Vulić), nego zato što mora. Ili je plaćen za to. U Doboju je, na primjer, dnevnica za odlazak u Sarajevo 30 maraka. Ako baš ne mogu da napune tri autobusa, onda je i cijelih pedeset.
Svega ima tih dana kada Dodika saslušavaju ili kada Dodik saslušava njih. Samo još vola nisu ispekli pred zgradom Suda. Ali, ne treba pregoniti: oni koji dođu, na tom mjestu brane fotelje - one koje su već osvojili ili koje tek treba da osvoje – i tome se nema šta prigovoriti. Zapravo ima, ali daleko bolji, snažniji i smisleniji prigovori ovdje odavno ne piju vode, pa se ni ovaj vruć i žedan neće napiti na toj česmi. Mogu da razumijem sve te ministre, direktore i poslanike koji dižu tri prsta i pjevaju “Ne može nam niko ništa” dok Sena Uzunović čeka da joj Dodik isporuči još jedan (besmisleni) zahtjev.
Šta bi, recimo, Staša Košarac radio u životu da nema Dodika? Varao bi po selu narod za pola metra drva i nakon pola litre loše rakije šamarao pred kafanom slabije od sebe. Šta bi radio Radovan Višković da nema Dodika? Predavao bi bezbjednost i regulisanje saobraćaja u stručnoj školi za obrazovanje odraslih. Šta bi radio Nenad Nešić da nije Dodika? Dobro, radio bi isto što radi i sada, ali bez službene legitimacije. Šta bi radila Željka Cvijanović da nema Dodika? Ispravljala bi diktate polupismenih učenika koji bi na njenim časovima igrali “podmornice” umjesto da uče kako se u engleskom jeziku pravi buduće vrijeme sa going to…
Oni su to što jesu i politika koja je od njih to napravila je takva kakva jeste. Svi oni moraju pred Sud BiH kada se sudi Dodiku. Za iskrenu dnevnicu ili iz lažne ljubavi, ali moraju. I ako oni već i moraju, šta će pred Sudom BiH načelnici klinika i ljekari Univerzitetsko-kliničkog centra Republike Srpske? Ako Vlado Đajić mora, a ne mora ni on, jer je, kako je stotinu puta govorio, bolje i više zarađivao dok je po privatnim klinikama radio doplere krvnih sudova, zašto moraju oni? Šta su, kome i koliko dužni? Kada su, od koga i šta uzajmili?
Da li bi bili načelnici ako ne bi otišli da “podrže predsjednika Milorada Dodika u njegovoj borbi protiv montiranog političkog procesa koji nije usmjeren samo protiv njega, nego protiv svih stanovnika Republike Srpske”? Da li bi i dalje bili ljekari kada bi Đajićevu ponudu ljubazno ili agresivno odbili? Ili nisu ni načelnici ni ljekari, nego uistinu i samo – osoblje? Bili u smjeni ili ne, bili na godišnjem odmoru ili ne – šta će pedeset načelnika i doktora najveće zdravstvene ustanove pred Sudom BiH? Zar svi oni zaista rade samo za jednog jedinog privatnika?
Nije, naravno, ni doktor što je nekada bio. I on je kvarljiv i potkupljiv. Baš kao i učitelj. Ili pop. Jeftina so koja se po svemu posipa nagrizla je dobro i doktore. Ni kod njih odavno ne možeš bez koverte ili poskupe flaše. Daleko bilo da su svi takvi, ali daleko bilo i da nisu. Ovi koji su sa Đajićem otišli pred Sud BiH bolje bi uradili da su, kao i mnoge njihove kolege, otišli “vani”. Tako bismo barem znali da smo ih nekada imali.