Kako sam doživio Alija Khamneija

Kako je Oslobođenje dobro procijenilo u kolumni od 20. juna, SAD su napale Islamsku Republiku Iran. Američki bombarderi B-2 istresli su svoje tovare bombi GBU-57A/B (MOB) poznate kao razbijači bunkera na iranska nuklearna postrojenja u Isfahanu, Natanzu i Fordowu. Američki bombarder B-2 je jedini avion iz flote od 20 zrakoplova smještenih u bazi Whiteman u Missouriju, vrijedan dvije milijarde dolara, koji je mogao nositi bombu tešku 13,5 tona. Ova vijest je izazvala oduševljenje u Izraelu, a premijer te zemlje Benjamin Netanyahu u egzaltiranom stanju je rekao: “Bog blagoslovio Ameriku. Bog blagoslovio Izrael i neka Bog blagoslovi naš nepokolebljivi savez, našu nesalomljivu vjeru”.

Posljednjih dana izraelsko-iranski rat, koji je počeo agresijom jevrejske države, doveo je ovo područje u epicentar svjetske važnosti. U složenim okolnostima jedno ime se, međutim, nalazi na vrhu ljestvice svjetskog interesovanja. To je vrhovni lider Irana Seyyed Ali Hossein Khamnei (Hamnei), koji je postao jedna od glavnih meta izraelskih napadača, kao što je u martu 2003. u jednostranoj vojnoj akciji SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva cilj postao lider susjednog Iraka. Optužbe Amerikanaca da Saddam razvija nuklearnu tehnologiju su se pokazale netačnim, ali to ih nije omelo da objese Husseina predzadnjeg dana 2006. godine. Razlika između Irana i Iraka je velika jer Perzijanci imaju najprije slavnu historiju, tu su postojala moćna carstva od Kira do Darija, a kada su napustili zoroastrijansku religiju i napokon primili islam od 8. do 11. vijeka, zadržali su autonomnost u odnosu na svoje arapske osvajače. Prihvatili su islam, ali ne sunitski, nego šiitski, specifičan oblik ispovijedanja ove vjere.

U Oslobođenju sam prošle godine pisao veliki feljton o Iranu od prapočetaka sve do naših dana. Posebno mjesto je zauzeo Ali Khamnei, drugi vođa revolucije. Najprije je, ustvari 1985, za nasljednika Homeinija izabran ajatolah Montazeri. Samo tri godine docnije oduzeto mu je pravo na nasljeđivanje nakon što su pogubljene hiljade demonstranata bez pravičnog suđenja, kada je on ustvrdio da su okolnosti još gore nego su bile pod šahom. Od tada počinje vrtoglavi uspon Alija Khamneija, najprije kao predsjednika Republike i generalnog sekretara Iranske republikanske stranke, a u junu 1989. postaje lider nakon smrti ajatolaha Homeinija. Još od pobjede revolucije 1979. Iran je jedina teokratija u svijetu, koja jasno kaže da vlast dolazi od Allaha, a moć je skoncentrirana u rukama mula. Ovaj oblik teokratije počiva na načelu velayat-e-faaqih, ali u ovom sistemu postoji također i predstavnička dimenzija, budući da je priznata i vladavina naroda, jer se preko izbora biraju predsjednik, zastupnici i članovi vijeća stručnjaka. Vrhovni vođa ima ogromna ovlašćenja jer je vrhovni zapovjednik oružanih snaga, šef pravosuđa, zakonodavne i izvršne vlasti.

Rahbar Ali Khamnei je bez sumnja potpuno nedodirljiva ličnost. Njega sam upoznao u septembru 1999, kada sam kao član državne delegacije koju je predvodio Alija Izetbegović boravio u Iranu. Sjećam se da su nas domaćini uveli najprije u jedan pretprostor, gdje je izvršen temeljiti sigurnosni skrining svih članova delegacije osim predsjednika Izetbegovića. Ove mjere sam razumio s obzirom na to da je Ali Khamnei preživio atentat 1981. prilikom eksplozije magnetofona, kada mu je onesposobljena desna ruka. Sjećam se da nas je Khamnei primio u svom izuzetno skromnom kabinetu koji je podsjećao na naš mutvak i u tome je bila drastična razlika između njega i predsjednika Rafsandžanija i Khatemija, koje ćemo također posjetiti tog dana. Prvo me je zabezeknula prostorija u kojoj smo održali sastanak. U pravougaonoj nevelikoj sobi u vrhu je sjedio u kabastoj fotelji Khamnei dok je na kauču s desne strane bilo rezervisano mjesto za Izetbegovića. Ispred njih se nalazio samo omanji stočić s mikrofonom, a članovi delegacije su posjedali na kauče.

Khamnei je bio odjeven u tradicionalnu odjeću. Preko je bio ogrnut kaftanom, dok je Izetbegović nosio tamno evropsko odijelo. On je veoma dobro poznavao iranske prilike, govorio je suzdržano, dobro je birao svaku riječ, jer je bio pod pristiskom Amerikanaca oko statusa Irana u Bosni i Hercegovini. Od nas su oni otvoreno tražili da napustimo Iran nakon što je u februaru 1996. razbijen kamp Pogorelica. Znatno oštrije je govorio Ali Khamnei, ali bilo je kasno jer smo mi već ranije donijeli odluku da se polahko odreknemo iranske pomoći i da se orijentiramo na Zapad i SAD. Nije nam, naravno, bilo lahko.

Razgovori kod Rafsandžanija i Khatemija bili su mnogo otvoreniji. Izetbegović je ovdje nastupao sa iskrenom zahvalnošću za iransku nesebičnu pomoć u ratu, ali je suptilno kazano da BiH mora zbog sticaja prilika mijenjati svoju politiku. Razgovori su vođeni u prelijepim predsjedničkim odajama. Nije se osjećala napeta asketska atmosfera koja je tog dana vladala kod Alija Khamneija. Oko ostarjelog lidera, danas u uslovima rata, vlada izuzetno velika disciplina, što je razumljivo s obzirom na izrečene prijetnje, u okruženju pete kolone.

Ali Khamnei je već donio odluku i dao uputu Skupštini stručnjaka - vjerskom tijelu zaduženom za imenovanje vrhovnog vođe - da brzo izabere njegovog nasljednika s popisa od tri imena koja je on odabrao. Jezivo zvuče Netanyahuove i Katzove riječi da bi ciljanje Alija Khamneija okončalo, a ne eskaliralo tekući sukob između Izraela i Irana. Često spominjanje ubistva Alija Khamneija predstavlja vrhunac najagresivnije politike u svjetskim okvirima. Bez obzira na to šta neko mislio o vrhovnom vođi Irana, ovakvo zadiranje u odnose jedne suverene države je neprihvatljiv akt u međunarodnim odnosima.

Rahbar ima nevjerovatno snažnu zaštitu u bunkeru u kojem se čuva kao pčela matica. Ono što treba znati jeste da Iran ima apsolutno pravo na odbranu svog teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Zato su dočekane sa nevjericom Trumpova riječi o protivljenju ubistvom jednog legitimnog šefa države. Pokazat će se kao trik za obmanjivanje Iranaca. Stav zapadnih lidera Macrona, Starmera i Merza, izrečen na kanadskom zasjednju G7, o nedopustivosti promjene režima, ma kakav on bio, ispravan je. Jer to je unutrašnje pitanje i svako miješanje je neprihvatljivo i nelegitimno. SAD su se, ipak, uplele u iranski slučaj i tako definitivno stvorile veliki odijum protiv sebe, posebno u muslimanskim zemljama. Jer, njihov protivnik je snažna država, a povrh toga, Iran je ostvario veliki ugled zbog zalaganja za potlačene u Gazi. Nama u BiH, koji smo apsolutni saveznici SAD-a, ovi događaji ostavljaju teško breme, jer ne volimo preispitivati naše prijateljstvo ni sa Iranom ni sa SAD-om koje je zasnovano na historijskoj osnovi Daytona. Ovo ne bi trebalo da zanemare ni jedni ni drugi.