Kako preći preko praga?

Prošlo je vrijeme žalovanja, razgalila nas je sve ta energija kojom je ispraćen Halid Bešlić, a sad je vrijeme da se vratimo na one tegobnije teme, na ono što nam ostaje u svakidašnjoj borbi da nešto spasimo i da se nešto uspostavi na način kako bi stvari postale u ovoj zemlji drugačije, plemenitije i manje depresivne. Međutim, teško je ne biti u stalnoj potrebi da se sukobljava sa onim najmračnijim segmentima našeg društvenog života, jer iako svjetlost na mikroplanu postoji, mnogo je još uvijek toga do te mjere zamračeno da pred onim koji nešto analizira i piše ne ostaje previše prostora za polet i zašećerene vizije stvarnosti. Jednostavno, mora se neprestano razgrtati silna količina etnonacionalističke zastranjenosti i njoj pripadajućih ideoloških, ali i kriminalnih hobotnica, koje nas na svakom koraku vrebaju i kad im se ukaže prilika, počinju nas daviti i upropaštavati. Pa i na samom slučaju smrti Bešlića vidjeli smo jedan suštinski presjek onoga što ova zajednica jeste. Bez obzira na činjenicu da su se mnogi i zvani i nezvani na svoj način opraštali, te da se ukazalo bar u nečemu neko međusobno poništavanje razlika, postojao je unutar toga cijeli spektar neuralgičnih tačaka koje su pokazivale kako ko od nas, na osnovu tog jednog čovjeka, doživljava i vidi ovu zemlju.

Sva ta učitavanja koja su se tim putem ispoljila nesumnjivo pokazuju da one jedinstvene vizije toga šta mi želimo od ove zemlje nema, i ne može biti. I ne bi stvar bila sporna da se tu radi o nekom pluralizmu progresivnih mišljenja, o nekoj dijalektičkoj anamnezi pred kojom se sučeljavaju različiti stavovi, ali problem nastaje u onom trenutku kada se posredstvom jedne smrti čovjeka koji je značio i bio nekakav simbol dobrote opštem puku počnu prelamati tradicionalistička naklapanja, jeftini patriotizam, a tim slijedom i nacionalističko odsustvo mjere i suženog horizonta viđenja. Što nas iznova vraća na one antagonizme, nemogućnost da iskoračimo iz isključivosti kao onoga što nas udaljava i drži na lancima sukoba.

Eto, u međuvremenu, dok smo se mi još dozivali iz behuta, bila je Ursula, obišla nas je i kaže sve je po planu, mi smo, samo što nismo, na pragu da se potpuno integrišemo u zajednicu evropskih naroda. Znači, još malo, još koji korak. I ne možemo biti toliki pesimisti da nas ovaj briselski optimizam ne dirne u srce. Prag je ipak prag. Koliko nam je samo trebalo do praga. E sad, to što se na njemu može stajati dugo koliko hoćeš i što on može biti veći od planine, pitanje je za duboka razmatranja, za naše unutrašnje analize i samopreispitivanja. Da ne pominjem to koliko nas birokratske procedure briselskog velikog brata dugo stežu na kratkom povodcu, hoćete, nećete. Ono, istina, vidi se da dišemo slobodnije, takoreći cvjetamo otkako Laktaši nisu više centralna pozornica zbivanja, ali u premetanju snaga, u nadmetanju ko će zasjesti na tu vrelu stolicu, odnosno na koju će stranu Vrbas sad poteći, vidimo da se malo toga može očekivati. Ljubitelj đedovog konja i babine sutlije najavio je da će, gle slučajnosti, direktno sa Pala krenuti u svoj novi osvajački pohod da bude prvi među entitetskim junošama. Znači li ta paljanska epizoda da se vraćamo na one postavke iz tisuću devetsto devedeset druge ili, pak, taj simbolički čin ima veze sa nečim drugim, ostaje da se vidi. Iako, nema se tu šta puno vidjeti ako se pogleda kako je ovaj mlađahni izdanak nicao, i rascvjetavao se, očekuje nas istinsko veselje. Drugačije govoreći, slušaćemo istu pjesmu, jer zna se: ne može nam niko ništa.

I mene to, da vam pravo kažem, nespokoji možda više od laktaškog klana. S njima sam znao na čemu sam. Ono jeste, on je mlađahan, uglađen, nema koja ga mati ne bi za zeta poželjela, ali ta prijetvornost i politička glupost koju isijava, govore mi da ćemo još dugo biti tu gdje jesmo. Ni korak preko praga.