Kad smo prvi put vidjele Srebrenicu

“Prvi put sam posjetila Srebrenicu negdje 2008. godine kao mlada istraživačica, tada angažirana u Istraživačko-dokumentacionom centru (IDC) iz Sarajeva”, započinje Sunita Dautbegović-Bošnjaković. Kako je radila na Atlasu ratnih zločina i projektu Pozitivne priče, odnosno dokumentiranju ratnih zločina počinjenih u bosanskom ratu, istraživala je i zlodjela koja su se dogodila srpnja 1995. u zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda.

“Ja nisam fizički bila u Srebrenici, ali mogu reći da sam ju posjetila kroz susret i razgovor sa grupom od pedesetak žena koje su preživjele genocid u Srebrenici, a koje su prije otprilike deset godina posjetile Osijek, pa smo organizirale susret”, govori feministička aktivistica Nikolina Zec. Uz Srebreničanke su bile i žene iz tuzlanskog udruženja Snaga žene.

“Prvi put 2009. godine u okviru visiting programa Inicijative mladih za ljudska prava”, izjavljuje Jovana Kolarić o prvoj posjeti bosanskoj kasabi. Dvadesetak studenata iz Srbije je bilo dio programa tokom kojeg su posjetili Srebrenicu i Sarajevo. No, prije nego što se uputila u prvu posjetu varošici znanoj po srednjovjekovnom sjedištu bosanskih franjevaca, Sunita je pročitala hiljade ličnih svjedočenja o događajima koje su preživjeli stanovnici enklave. “Za mene je to bio jako težak lični period suočavanja sa svim tim užasima rata.”

“Prije sam gledala onaj prenos, pa dokumentarce, pa plakala i pitala se kakvo to zlo u ljudima živi”, zaključuje liječnica Dina Šišić. “Sad više ne gledam televiziju, a na zlo sam se navikla.”

“Tišina koju prekidaju jecaji... Pogled u daljinu, osjećaj nemoći, tuge, nemira...”, prisjeća se Matea Jerković. “Sjedila sam na travi između parkiranih vozila nadomak bivše Fabrike akumulatora.” U Potočare je došla u okviru posjete koju je organizovao Univerzitet u Sarajevu.

“Kada je rat počeo, ja sam imala deset godina i živjela sam na Grbavici”, konstatuje Sunita. Kraće razdoblje je provela sa obitelji u zarobljenom naselju “dok nismo prešli, kako smo tada zvali, na slobodnu teritoriju.” Bilo je to ustvari Sarajevo u opsadi. “Zanimljiv izbor riječi smo koristili.”

Sve do zaposlenja u Istraživačko-dokumentacionom centru o srebreničkom genocidu Sunita je znala samo iz novinarskih izvještaja. “Taj juli 1995. godine pamtim po medijskim reportažama, slikama izmučenih ljudi koji pokušavaju pristići na slobodnu teritoriju i mojih roditelja koji su bili prestravljeni dešavanjima u opkoljenoj Srebrenici.”

“Prvo pamćenje su fotografije i kratki klipovi žena, djece i starih koji hitaju ka autobusima, poslije iz autobusa, njihova zbunjenost, hrabrost i prisebnost u trenutku”, ističe LGBT aktivistkinja Lepa Mlađenović, koja se za vrijeme rata protiv Bosne i Hercegovine u autorskim pričama potpisala kao Sarajka. “Iako je jasno da se ne zna kuda se ide i zašto se tamo ide... baš kao i ljudi koji brižno i odgovorno ulaze u vlakove... koji će ih odvesti za Auschwitz. Momenat nepoznat našem jugoslovenskom životu poslije ‘45.”

“Vladala je neka vrsta nevjerice, beznađa i ogromne tuge, svuda oko mene”, tvrdi Sunita. “Moji roditelji i ja nismo nikoga poznavali iz Srebrenice tako da nismo imali neke druge informacije osim tih sa televizije.”

Šetajući mjestom “imala sam utisak da se radi o zaboravljenom gradu, ostavljenom od svih”, prisjeća se Jovana. Susreli su se sa grupom mladih ljudi koji su vodili omladinski centar. U prostorijama, družili su se sa urbanim ljudima željnim života.

“I danima poslije nisam bila dobro. Nisam mogla govoriti o Srebrenici, Potočarima, nišanima... Nisam mogla ni jesti niti spavati”, nadodaje Matea. Pred očima su joj bile slike nišana sa prezimenima. Nosile su ih njene “prijateljice, poznanice, kolegice sa fakulteta, kolege... I svaki od tih nišana svjedoči ugašenom, ubijenom životu, svirepo prekinutim željama, nadama, uništenim porodicama...”

“U hali iz koje su neki od civila u Potočarima protjerani ostao je natpis ‘Druže Tito, mi ti se kunemo’”, zapaža Lepa. “Ja to čitam kao simbol prisutnog povjerenja naroda u narod, dok je srpska zločinačka politička elita već odavno pljunula Titovu ideologiju bratstva i jedinstva.” Navedeni grafit iz Potočara je za ovu aktivisticu “zapravo jedan od ključeva razumijevanja većine naroda koja je i dalje živjela u slozi sa komšinicama i komšijama i te 1995”.

“Govorili su nam o muzičkom festivalu koji su organizovali u gradu. Sećam se tog sudara potpunog odsustva života i želje za životom na jako skučenom prostoru”, zamjećuje Jovana.

“Za mene je taj posjet bio jako emocionalan”, podvlači Nikolina. “Prepun tuge i bola zbog gubitaka i praznine koju se ne može nadomjestit.” Osjetila je snagu i otpor beznađu kada je “slušala kako su se žene, koje su nakon genocida uglavnom ostale same i prepuštene sebi, povezale”. Međusobno se pomagale, te “tako pronašle svoju snagu da nastave dalje”.

“Nadam se da su svi ti ljudi koje sam tad upoznala dobili svoju priliku u životu i da ih činjenica da dolaze iz Srebrenice osnažila za sve što je pred njima”, ocjenjuje Jovana.

“Dok gledam te snimke ogromne gužve pored autobusa, likove žena s pokrivenim licima u autobusima... ponekad mislim koja bi žena od njih bila ja”, ustvrđuje Lepa. Nekada ima utisak da ih sve poznaje, “žene sa kratkom kosom, sa maramama, sa djecom, bez djece”. Da ih je susrela u “kupeima vozova za Brčko, Zenicu, Vinkovce, da sam s njima pričala na pijacama u Sarajevu, Vogošći, Tuzli... i sad osjećam bol kolika tragedija ih je zadesila bez ikakvog povoda”.

Memorijalni centar Srebrenica još nije bio kakvim ga trenutno poznajemo. Nije imao “sadržaj kakav danas ima, ali sam pogled na zidove Fabrike akumulatora je ostavio strašan dojam”, objašnjava Jovana.

“Tek kasnije sam saznala da su mnogi autobusi - uredno parkirani - koji su čekali na deportaciju rekla bih u pakao, imali registracione tablice iz gradova Srbije”, ispovijeda se Lepa Mlađenović.

“U tom trenutku naša svest o žrtvama nije toliko bila jasna, pa je od mezarja jači utisak ostavljalo ono što nam je bilo poznato iz videopriloga koje smo gledali”, veli Jovana. “To je sam prostor gde su ljudi pokušali da se sklone i prostor odakle su mnogi odvedeni na streljanje. Kasniji dolasci u Srebrenicu su bili obeleženi svešću da je to mesto sećanja.”

“Svjesna sam svog imena i prezimena naspram objave ‘Nestaće jedan narod’ i da mi je ostalo jedino da saosjećam sa patnjom preživjelih”, ocjenjuje Lepa. “Suze saosjećanja s mojim narodom.”

(Iz UDIK-ove publikacije “Srebrenica: tri decenije poslije genocida”, koju su uredili Edvin Kanka Ćudić i Vanja Tripić)