Kad mladi preuzmu

Zarobljenost srpskog naciona u BiH u narative devedesetih, opetovano vraćanje na one poznate mitologeme idologije krvi i tla kao jedinog modela u okviru kojeg se može ponuditi neki politički program, a iza kojeg se krije prevashodno pljačkaška namjera vladajućih bulumenti, iznova kao bumerang udara u lice svakom nastojanju da se pokuša doći do neke drugačije paradigme, koja će barem načiniti taj prvi, toliko čekani korak dosezanja do kakve-takve svijesti o poziciji, ulogama i budućnosti koja je tom narodu namijenjena ovdje gdje on jeste. A gdje on jeste? Duboko zarobljen u lažnoj prošlosti, nesuočen sa svojim zastranjenjima, apsolutno izglobljen iz svake modernosti, toliko arhaičan i suženih dometa, da sve ono na šta pristaje, čime ga se hrani, svakodnevno pokazuje svoje posljedice u vidu povijesnih zakašnjenja, odnosno permanentnom vraćanju u glib tora, u kojem smrdi, ali je toplo. Pa time valja istrpjeti, nositi mrak u srcu i zanositi se fantazmama udaljenim od svakog racionalnog poimanja.

Vrli neki pitac će reći, dobro, nisu ni drugi dalje odmakli, ali to u ovom trenutku nije predmet mog bavljenja. Jer za sve ove godine od kraj rata mi nikad nismo svjedočili ni jednoj progresivnoj ideji, koja će unutar ovog naroda napraviti bar minimalnu distancu u odnosu na one poznate i okoštale etnonacionalne poglede i stavove. U tom smislu bilo je vrlo malo razlike između onih na vlasti i onih koji nisu na vlasti, i ako se u određenom trenutku činilo da neko misli drugačije, taj je jako brzo zajahao na istom onom paripu guslarsko-hajdučke pasmine nudeći obeznađenom i osiromašenom puku dimne bombe vječite narodne ugroženosti, pravičnosti i izmaštane epske slobodoljubivosti. Zaboravlja se i odbacuje pri tome sve ono što je u 20. vijeku, prije rata i zločina, unutar ovog naroda u BiH postignuto, kreiraju se nepostojeći kontinuiteti, izdaje se građanska tradicija, negira se identitetska pripadnost i geografsko određenje, samo da bi se održalo iluziju da sve počinje sa onim momentom kada je osnovan mononacionalni entitet, koji valja, jelte, braniti kao da nikad prije toga ništa nije ni bilo. Otuda, recimo, Petar Kočić postaje “ugaoni kamen Republike Srpske”, Branko Ćopić zaboravljeni velikan kojem bi valjalo suzbiti tako mrsku partizansku i anifašističku prošlost, Aleksa Šantić marginalna pojava koja je pjevala o tamo nekoj Emini, a o Nikoli Kašikoviću i njegovoj “Bosanskoj vili”, te idejama koje je pronosila, insistirajući na bosanskohercegovačkoj tradiciji Srba u ovoj zemlji, nema ni riječi, niti se neko toga sjeća.

Svi koji su naivno vjerovali da će se problem riješiti onog trenutka kada se sa trona skine laktaški gubernator, sad su iznenađeni kako mlađahne junoše oličene u aktuelnom gradonačelniku Banje Luke nastavlja tamo gdje je ovaj stao. Ali za onoga ko ima dva zrna bistrine u glavi, to ne može biti nikakvo iznenađenje. Jahač đedovog konja, ljubitelj babinih priglavka, još je i prije nego je došao na poziciju na kojoj sada jeste pokazao da se u njegovoj starmalosti krije zapravo ista, neabdejtovana verzija onoga na šta je narod baždaren. Drugim riječima, on nije morao izmišljati ništa novo, niti se dovijati kako će doći u poziciju da vlada, dovoljno je bilo da slijedi utabane staze na čijim je trnjinama narastao, samo da malo podeblja srbovanje, pa da imamo još jednom istu, možda i radikalniju predstavu etnonacionalističke krature koja će larmati opšta mjesta i narative devedesetih. Dakle, ako je Draško Stanivuković ono najbolje što srpski narod u BiH u ovom trenutku može ponuditi, onda ja kažem, hvala lijepo, doviđenja. Tolika količina neznalačke bahatosti, nesposobnosti da se istupi iz cementiranih tranšeja, zadojenost niskim strastima populizma i neobrazovanosti, ono je čega se treba u svakom smislu gnušati.

Na koncu, ako narod zaista u njemu vidi oličenje onoga što mu treba, onda taj narod nije dorastao ničemu boljem. Dok god se ne dogodi radikalno suočavanje sa sobom, dok se ne ogledne u ogledalu onoga što je bilo i što treba biti, nema mogućnosti za bilo kakav napredak, a nema ni budućnosti kojom će se jednom konačno dokinuti život u paralelnom univerzumu i deluzijama zasnovanim na stanivukovićevskoj epici. Stoga, kada neko kaže da je vrijeme da mladi preuzmu, treba dobro razmisliti o tome, kakva i koja mladost ovdje jeste ostala. Sudeći prema aktuelnim okolnostima, ta je mladost gora od svega onoga što smo mogli i sanjati, retrogradna i bezumna, spremna da nas povede tamo gdje tutumraci uvijek idu - u jendek.