Kad miševi kolo vode

Crveni taxi: U ovom času nemamo vozila, probajte kasnije! Sarajevotaxi: Žao mi je, pozovite kasnije! Samir i Emir: Sad stvarno niko nije slobodan, zovite malo poslije! I tako pet-šest krugova. Broj taxi vozila nije umanjen, a ni broj turista nije baš toliko povećan, ali je Sarajevo u svom centralnom dijelu postalo nepodnošljivo za vozače: prometna je najčešće tek jedna traka, kolone su nepregledne, zastoji nikog ne ostavljaju ravnodušnim, vožnje traju i traju i naprosto su neisplative. Obala Kulina bana mjesecima je podsjećala na doba onog čije ime nosi, mada nije bilo topota konja, oblaci prašine uz Miljacku pratili su višegodišnji razvoj gradske saobraćajnice. Ispostavilo se da su radovi navodno rezultat prošlogodišnjih grešaka koje se - eto - ispravljaju, a duž tramvajske pruge problemi rastu geometrijskom progresijom.

Od Čaršije do Vječne vatre usko grlo je još uže. Vozila mile radnim danom, a svakog vikenda imamo izložbu građevinskih mašina. Radnika ni za lijeka. Od džume do ponedjeljka neradna nedjelja. No, zato kad osvane početak nove sedmice, slijede i nova iznenađenja: dobro jutro, gospođo, samo da znate, danas neće biti vode, ljubazan je poslovođa. Frizerica u šoku: Pa što ne rekoste u petak kad ste pošli? Možemo vam nasuti kantu, samilosno će on. Kante i kante vlasnici radnji su svakodnevno sasipali pokušavajući da koliko-toliko obuzdaju prodor prašine u svoje lokale, gotovo su i navikli da svako malo nemaju vode, ali cjelodnevno zavrtanje slavina sve mijenja - kanta postaje zlata vrijedna. Voda se iz nje sipa u šerpu, šerpa ide na rešo, a onda se mušterijama kosa pere kao u ratnim godinama - iz lončića. Naravno, ako ne pobjegnu. Uostalom, i kad voda teče iz česmi, iz njihovih salona - a na tom potezu ih zaista ima - mušterije izlaze zabrinutih lica: valja im se probiti kroz oblake građevinske prljavštine.

Svako pitanje do kada će trajati ova agonija, nailazi na slijeganje ramena. Voda treba i bistroima, prodavnicama, agencijama, stanarima, ali svi se bave svojim jadom i šute, barem ima struje. Elektroprivreda je dobro organizirana. Call centar nudi informacije o planskim isključenjima. Kolege me uvjeravaju da struja dođe i prije najavljenog roka. Ja nisam bila te sreće: plansko isključenje se neplanski produžilo. Kvar. Automat više nije dovoljan, valja sačekati dispečera. Druga sam u redu. Ljubazan ženski glas kaže: S terena javljaju da im trebaju najviše dva sata za popravak. Prošla su tri. S terena javljaju da ne znaju kad će struja. Gubim živce: Jeste li čuli za preusmjeravanje? Strpite se, dispečer se ne da smesti, bolje vam je jedan dan bez struje nego da nestaje svako malo!

Epidemija leptospiroze je vratila Rad na ključne postavke, sada više ne preskaču odvoz smeća, što je bila redovna praksa, opet se pojavljuju nekad utvrđenim danima - u mom kraju ponedjeljak, srijeda, petak - ali niko ne zna u koje vrijeme. Glasnogovornik kompanije je nedavno rekao da su promijenili satnice, ne ulazeći u detalje. U praksi to izgleda ovako: nama, koji živimo u mahalama, nekad svrate rano ujutro, ali češće u kasnim večernjim satima. Zato u Branilaca grada smeće istresaju nešto prije podne, da ih svi vide i da gužva u saobraćaju bude još veća. No, počeli su i da čiste oko kontejnera, što je bio šok i nevjerica. Prijatno iznenađenje. Ministar komunalne privrede obećava videonadzor kontejnera: dokazat će da su građani krivi! To valjda ne važi za onih 70 oboljelih, njima je potrebniji pojačan nadzor zdravstvenog sistema koji je davno obolio od svake vrste dehumanizacije. Ko ne vjeruje, neka pita onkološke pacijente, njima je najteže, a oni ostali se snalaze kako znaju i umiju.

Epidemija bruceloze nije (još) proglašena, vanredno je stanje u Vogošći, na jednoj farmi su oboljele i krave i ljudi. Agonija je trajala preduga 24 dana, čekalo se - vjerovali ili ne - da inspekcija izađe na teren, obavi tehnički pregled i prijem jame na lokalitetu Sanitarne deponije Smiljevići, a sve kako bi oboljele životinje bile eutanazirane i uklonjene. Miševi, zmije i pacovi i dalje su vrlo živi, rastu i razmnožavaju se, a zgodni su i za političke obračune. Zastupnica SDA je objavila fotografiju zmije na vrućem sarajevskom asfaltu, nedaleko od škole i vrtića na Otoci, lideri opozicije prave i analize bujajuće pacovske populacije, rabeći neoborive argumente: u glavnom gradu Bosne i Hercegovine deratizacija je - zbog tenderskih zavrzlama - pune dvije godine bila misaona imenica. Preskočene su više puta i dezinsekcije (suzbijanje i uništavanje insekata) i dezinfekcije (redovito prskanje s ciljem uništavanja mikroorganizama), nije bilo ni deviperizacije (uništavanje i odbijanje gmizavaca), pa kad se sve sabere i oduzme, dogurali smo do apsurda: nekada su Sarajlije sa zabrinutošću pokazivale u nebo primjećujući da se nad gradom nadvijaju jata vrana, umjesto tradicionalnih domaćih golubova, danas ih na društvenim mrežama pokazuju kao primjere odbrane grada, slave ih dok jedu miševe, ali i navijaju za njih dok bježe od štakora.

Kako smo dospjeli do ovog užasa, sve busajući se u gradska prsa evropske top turističke destinacije? Opozicija likuje optužujući nesposobnu vlast, vlast se brani zamjerajući onim bivšim što nisu ulazili u kapitalne projekte, koje su ovi sadašnji (ipak) pokrenuli. I jedni i drugi, za vlastite svrhe, krive građane: oni bivši što ih nisu izabrali, ovi sadašnji što ih tobože miniraju, u konačnici se slažući kako smo nevaspitani, nemamo kulturu življenja u gradu, ne čistimo svoj snijeg, ne peremo ispred svojih avlija i još bacamo smeće pored punih kontejnera. Dugove za komunalne takse - obećavaju - naplaćivat će pljenidbom, pa neka se niko ne iznenadi kada zbog stotinjak maraka (reče ministar) ostane bez auta. Jedino što nikako neće, ni bivši ni sadašnji, jeste da zasuču rukave, naprave planove, strategiju neophodnih reformi, pokrenu radove i organiziraju posao s vizijom prijestolnice kakva Sarajevo i treba i mora biti. Svaka vlast umije promijeniti direktora (doduše, ne i KCUS-a), ali nikako da promijene odnos prema (svom) poslu, a još manje da nauče da onih milijardu i po budžeta, koliko je ovogodišnji u Kantonu, nisu pare samo za planiranje statusa na društvenim mrežama. Već novac koji uz odgovorno trošenje mora biti dovoljan da se olakša život Sarajlijama, a turistima ponudi najbolje lice grada. Bez pacovskih šetnica, zaraze koja vreba i prljavštine u kojoj se više ne može živjeti.