Kad festivalska pozlata prođe

U ovo svečarsko vrijeme dok glavnim gradom prolazi karneval filma i zabave, koji bez sumnje promijeni ono suštinsko lice i naličje Sarajeva, sve postane uslužno, sve se može ostvariti i postići, uvijek se iznova nameće pitanje kulture u onom širem, svakidašnjem planu. Šta sa njom bude, koliko se pažnje na nju obraća, te koliko ono što je magija SFF-a dotakne probleme sa kojima se kulturna produkcija suočava u onim danima mimo festivalskog blještavila.

Dakle, kada Festival prođe, i kada se spuste zavjese na razuzdane dane ljeta, ostaje nam često onaj gorak ukus provincijskog tavorenja u nemogućnosti i odsustvu svake vrste sistemske brige za kulturu, bez jasnih rješenja, bez načina kako prevazići neizvjesnost koja se iz godine u godinu obnavlja kada su u pitanju rad i djelovanje ljudi iz sfere umjetnosti i kulture. Ne mislim ovdje ni na koji način poništavati važnost događaja kakav je SFF, ali neprestano treba podsjećati na činjenicu da jednu kulturnu scenu ne čini samo sedam ili deset dana godišnje festivalske pozlate, već njena suštinska snaga izvire iz cjelogodišnjeg rada i produciranja sadržaja, da bi ona bila vitalna, postavljala prava pitanja, te mijenjala i uticala na društvenu percepciju.

Znamo, naravno, da je kultura izgubila dobar dio one svoje društvene snage da izaziva velike potrese, ali to još ne znači da je njena važnost prestala, ili da je potpuno izgubila sposobnost upliva u tkivo socijalnih problema, njihove demontaže, izvođenja na scenu onih krucijalnih momenata naših povijesnih zakašnjenja i dilema. Ako pogledamo u kakvim okolnostima trenutno živimo, koliko još politički nemiri i etnonacionalističke fantazme uništavaju svaki oblik nade, mogućnost da zamislimo neki bolji, pravedniji svijet, onda je posve jasno u kojoj mjeri su kultura i umjetnost koji propituju, zasijecaju u bolna tkiva egzistencije u ovoj zemlji, nasušni i potrebni.

Bez te vrste izlaza iz začaranog kruga refreničnih ponavljanja narativa devedesetih, sa kojima smo se saživjeli i srasli, na koje smo primorani, neće biti ni mogućnosti da se traumatični događaji jasno sagledaju, kako bi se u konačnici prevazišli, te kako bismo pokušali graditi drugačiju paradigmu našeg ovdašnjeg supostojanja. A upravo ono što kulturno-umjetnička percepcija donosi, ili bi morala donositi, jeste razbijanje svake vrste okoštalosti, kritičko demontiranje svih oboljenja i nemoći, da bismo vidjeli dalekosežnije i bolje. Odnosno, stvaralački čin nas priprema na nove izazove, on nam nudi mogućnost da se bolje razumijemo ovdje gdje sada jesmo i zašto jesmo tu gdje smo.

Sve se u trideset godina našeg poraća učinilo da se ta vrsta društvenog korelativa suzbije, da se u potpunosti otrgne od građanstva, da se zatvori u niše nedostupnosti. Odsustvo bilo kakve jasne kulturne strategije, tradicionalističke stege naciona i partitokratije, budžeti koji služe podobnima, a ne onima koji donose rezultate, stvaraoci koji pristaju na kompromise i autocenzuru, sve su to obilježja onoga što drži našu kulturu i umjetnost u poziciji neprestanog lahorenja na žici opstanka. Otuda, izuzmemo li nekoliko pojedinaca i institucija, koji se kroz sve ove godine beskompromisno bore da se očuva ona stvarna živost produkcije, koja neće podlijegati bilo kakvim pritiscima sa strane, ni pristajati na ucjene, naša je kultura uglavnom svedena na svečarske i prigodničarske manifestacije, koje svojim sterilnim, malograđanskim dometima žive u prošlosti, baveći se jalovim i prevaziđenim temama, bez sposobnosti i želje da se sudaraju sa zidovima kojima smo omeđeni i razdijeljeni. Deklarativno postojanje kulture i umjetnosti, samo da bi se vodilo da postoji, iluzija je rada i produkcije.

Nije vrijeme limunada i sapunica, ovo vrijeme je trenutak u kojem se potreba za progresivnim, aktivnim promišljanjem stvarnosti i naše uloge u njoj nameće kao neophodnost. Bez toga, bez insistiranja da se postavljaju neugodna pitanja, preosmišljavaju modeli društvenog života, ali i uloge kulture i umjetnosti u njemu, sve su pusta tlapnja i obmana. Ako na to pristanemo, teško da ćemo u sutrašnjici, koja se vrtoglavo približava, sve je bliža našem licu, moći pohvatati one konce što će nas održati kroz bure i otvoriti nam mogućnost da zakoračimo na put promjene. Ostaćemo vječna nedonoščad, uvijek prepuštena nekim tutorima na brigu, bićemo zemlja slučaj, građanstvo koje nosi siperak i pelenu svoje nedostatnosti, kmezeći na tešku sudbinu i varakajući se da će neko umjesto nas počistiti ono što se treba počistiti. Moramo se neprestano pitati šta svako od nas može učiniti, bez laži i skrivanja, kako bismo dosegli do prilike da se mijenjamo.