Jezerski, 3. juni 1992.

Prije tačno trideset i dvije godine, na igralištu pored osnovne škole, u mjestu Jezerski pored Bosanske Krupe, moj otac Sead postrojio je blizu hiljadu pripadnika brigade Teritorijalne odbrane RBiH. Stajali su tu pripadnici tri odreda koja su činila 111. bosanskokrupsku brigadu, koju je zajedno s drugim ljudima ustrojio i organizovao moj otac. Kada je dovršio posao onda ga je lokalna SDA vlast smijenila, jer su smatrali da komandant treba biti oficir JNA. A moj otac im nije odgovarao i zato što nije znao biti poslušnik kakvog su stranački ljudi očekivali. Jedino nisu očekivali da ćemo se mi, borci, pobuniti i s linija doći da otjeramo novopostavljenog komandanta, koji je shvatio situaciju i sam se povukao. Poslije je postao načelnik komande 5. korpusa. Drugi čovjek nakon Atifa Dudakovića.

Mirsada Selmanovića, tako se zvao naš nesuđeni komandant, se sjećam s kraja rata kada smo krenuli u ofanzivu i kada nam je neprijatelj udarao sitne i veće protivnapade da pokuša zaustaviti naše nadiranje. Sjedili smo u srpskoj kući, u selu u zaleđu Krupe, i načelnik Selmanović nam je podijelio kutije crvenog Marlbora, a onda nas ponudio viskijem, da razgalimo dušu. Tada nam je hladno izložio situaciju na našem pravcu djelovanja i rekao kako su se “četnici popeli na kosti” nekoj brigadi u našem susjedstvu i da trebamo očekivati isto. Nije bilo nikakvih patriotskih fraza ni patetike, samo suha i gola istina. U prevodu: rekao nam je da ćemo najebati, a da rezervnih snaga nema. I da se sami snalazimo kada nas napadnu. I napali su nas, i to na liniji koju je netom prije držala moja četa, jer smo dobili zadatak da zauzmemo jednu čuku, neko Todića brdo, pri čemu smo uhvatili u zasjedu kolonu neprijateljskih vojnika, popularnih četnika, kako nam se pokušavaju zavući iza leđa. Tada sam mijenjao Ćuftu, koji je bio komandir čete, pa sam vršio tu dužnost (bio je kraj rata, teško ranjen i potrošen nisam bio na svom vrhuncu kao borac i oficir), ali sam znao rezonovati logički i vojnički. Pa sam poslao izviđače u kuće (da prošvrljaju) dok smo mi (glavnina čete) stajali na obronku u šumi iznad ceste. Ispred nas je bila cesta, livada, potok, sve još u bujnom zelenilu, jesen je tek počinjala, i tu su ih naši izviđači dočekali. Čuo se kratak razgovor, naši su ih pitali koja ste brigada, kad su rekli da su novska brigada, izviđači (zaklonjeni iza kuća) su opleli po njima, a i mi iz šume. Tad mi se prvi i jedini put u ratu zapalio gasni cilindar, jer sam ispucao nekoliko okvira. I tu sam na nekoj česmi ostavio zlatni lančić s krstom (pronađen usput). Ostavio sam ga da visi na pipi. Nakon ranjavanja poštovao sam vojničko praznovjerje i nisam želio uzimati tuđe stvari.

Poslije smo u potoku našli odbačene uniforme, kratke vojne lopate, rančeve, čak i dušeke, krvave zavoje i dosta pilića spremnih za roštilj. Žargonski rečeno: razbili smo ih ko beba zvečku.

I kada smo se popeli na to Todića brdo, onda smo mogli vidjeti gust crni dim na liniji, koju samo što smo napustili. Gust dim je dolazio od nafte iz neprijateljske prage, koja je naletjela na minu koju je jedan naš oficir (inače fotograf po zanimanju) postavio na put kojim su krenuli Praga (vraški oklopnjak s dvocijevnim PA topom od 30 mm) i dva tenka, tako se pričalo. Kad je Praga najebala, tenkovi su pobjegli kupolom bez obzira. Tako nam se četnici nisu popeli na kosti i njihov protivnapad je ostao ležati u vidu olupine i ugljenisanih vojnika i pripadajućih im šljemova.

Kao što vidite, rat je krvava i crna rabota.

Tog 3. juna 1992. stajao sam sa drugim borcima u stroju koji je postrojio moj otac Sead. On je imao kakvu-takvu pristojnu uniformu, kao komandant morao ju je imati. Ja sam nosio hlače od šatorskog krila, koje bi se stvrdle kao lim kada bih gazio duboku travu punu rose, u rana majska jutra prve ratne godine. Tada je Ćufta bio samo običan vojnik kao i ja. Pošto je bio visok i jak nosio je puškomitraljez znan kao šarac iz partizanskih filmova. Ja sam mu bio pomoćnik. I penjali bi se naveče na Tećiju, brdo iznad slobodnog dijela Bosanske Krupe, te bi iz mitraljeskog gnijezda pucali noću, počesto koristeći i manevarsku municiju, čiji vrhovi metaka su bili od drveta. Tim lažnim mecima smo samo proizvodili buku, kako bi naši “dojučerašnji susjedi” mislili da imamo municije na bacanje.

Kada su preko tzv. gvozdenog mosta (poslije će biti srušen) prelazili civili (žene, starci i djeca) s područja Sanskog Mosta i Prijedora, Ćufta i ja smo bili na svojoj poziciji. Bilo je dogovoreno višesatno primirje. Tada sam nosio mađarsku kratku devetku, pištolj, i često bih ga naveče glancao krpom, pa mi je Ćufta jednom rekao: “Šehiću, glancaš taj pištolj ko da je top.” Tu kratku devetku mi je dao otac.

Jednom smo ujutro napuštali položaj i prolazili kroz duboku i rosom ovlaženu travu kada su kuće gorjele ispred nas. Ćufta je pokušao izvlačiti stvari iz višespratnice, da spasi što se moglo. Izvukao je jedan tepih, možda još nešto. Kako god, kuće su izgorjele. Užgane rafalima zapaljivih metaka, koji su na vrhu imali crvenu i crnu boju. Osvjetljavajući meci su imali vrh zelene boje. Vrlo rijetko sam ih držao u rukama.

Ne znam da li se u Jezerskom, mjestu gdje se desilo postrojavanje brigade TO RBiH, i koju je postrojio moj otac Sead, nalazi ikakva plaketa da memorijalizira taj događaj, ali znam da predstavnici lokalne vlasti često zaborave spomenuti ko je postrojio te vojnike, zato pišem ovaj tekst da se zna.

Naša volja za borbom je bila čelična i jačala je što je rat odmicao. Zato smo i oslobodili vlastiti grad uz velike žrtve, i u njega se vratili. Kao što znate ili ne znate: rat vam je krvava i crna rabota.