Jedan je sin, a druga je Željka

Ako je suditi po najnovijem X statusu, najveća briga Milorada Dodika nije Apelacijsko vijeće Suda BiH, koje treba odlučiti o njegovoj presudi, nije čak ni providni prošlosedmični blam entitetskog tužilaštva s hapšenjem vodećeg opozicionara Milana Miličevića, začudo - nije ni sarajevska afera s rabinima, već - vjerovali ili ne - neka daleka i možebitna šansa da u Republici Srpskoj završe migranti koje ni London neće?! Izbezumljen i od ideje da nesretnici u potrazi za boljim životom privremeno zastanu u bosanskohercegovačkom entitetu koji je feudalizirao za sebe, lider SNSD-a je - a šta bi drugo - optužio opozicijske stranke - SDS, PDP i Listu za pravdu i red - za uvoz migranata na veliko i trgovinu na malo. S obzirom na to da on o trgovini zna skoro sve, Aleksandra Pandurević, članica Predsjedništva SDS-a, nije ni pokušala polemizirati o ucjenama i rabatima, već je, uz podsjećanje da migranti ne padaju s neba, ali i da je za njihov prihvat neophodna institucionalna suglasnost, predsjedniku RS-a javno postavila nekoliko pitanja: “Zar misliš da bi Borjana Krišto i HDZ-ov ministar bezbjednosti to prihvatili? Zar HDZ nije tvoj strateški partner? Zar na čelu Agencije za strance nije tvoj kadar Žarko Laketa? Je li to ni njemu ne vjeruješ? Na kraju, ali najvažnije: zar toliko ne vjeruješ Željki Cvijanović, nakon njenog putešestvija u Ameriku, da misliš da ona ne bi stavila veto na tu odluku? Istina, logično je da joj ne vjeruješ nakon što je prihvatila ocjenu da si se ponio nezakonito kada si protjerao njemačku ministarku, ali ovo je ipak drugačiji slučaj”.

Društvene mreže mahom i služe za retorička pitanja, pa ne samo Dodik već svi koji iole prate politički život Bosne i Hercegovine više no dobro znaju da HDZ zaista jeste strateški partner krize u našoj zemlji, da predsjedateljica Vijeća ministara Borjana Krišto i zakon krši da bi servisirala to partnerstvo, no Aleksandra zapravo javnost podsjeća - napose u RS-u - da branitelj entiteta, kakvim se Dodik voli prikazati, svjesno opstruira postavljanje Srba na pripadajuće im pozicije (ministar bezbjednosti), a samom Dodiku poručuje da je njegovo podozrenje poprimilo opipljive razmjere. Jasno je, naime, da najpoznatiji bjegunac od državnog pravosuđa više nikom ne vjeruje, dobro obaviješteni kažu ni svojim najbližim, pa ipak je (ne)malo iznenađenje da je Željka Cvijanović, nasljednica, sljedbenica, savjetnica, odvjetnica, zamjenica i obožavateljica predsjednika RS-a, skupila hrabrost da negdje naglas izgovori kako je Milorad postupio mimo zakona. I to u tako važnom slučaju kakav je protjerivanje njemačke ministrice za Evropu i klimu Ane Lührmann iz Banje Luke. To što cijela planeta zna da je baš tako, u ovom slučaju ne igra nikakvu ulogu: od svojih sljedbenika/ca Dodik očekuje da su kalibrirane sanje vulić, dakle, da im je on bog, da se njegove zapovijesti ne propitivaju i da se njegove naredbe bespogovorno slijede.

Željki je dao sve: političku karijeru, situiranost, bruku funkcija, čak i poziciju na crnoj američkoj listi. Željka je jedina - primijetio je to nedavno Slobodan Vasković - koju Dodik nudi kao svoju alternativu, svoje drugo ja, svoj plan B. Plan A je, naravno, da njegove ambicije uspiju, da protjera visokog predstavnika, da se Bosna i Hercegovina raspadne, da ovdje isprovocira rat, da RS pripoji Srbiji i/ili barem da ga proglasi ruskom gubernijom. Pristao bi Dodik da se svega pobrojanog odrekne za neko vrijeme, pod uvjetom da o(p)stane vlast, da bude faktor odlučivanja u zemlji na čiji Ustav juriša i da mu se makar proces pred Sudom BiH vrati na početne pozicije, o čemu je, je li, nadahnuto govorio njegov advokat na žalbenom ročištu, argumentirajući obaranje presude potrebom da se prevaziđe kriza u zemlji?! I to je krunski dokaz Dodikove odbrane koja bi se - kao i presuđenik koji se žalio Sudu BiH, mada ga ne priznaje, ali bi bio spreman uvažiti ga ako mu se daljim postupkom umili - zadovoljila tim povratkom na početne pozicije. Vulićke iz Dodikove svite vjeruju, naime, da je vrijeme faktor na strani lidera SNSD-a i da bi umišljeno božanstvo moglo za koji mjesec, kada Trumpovoj administraciji Balkan dođe na red, biti i okrunjeno populističkim vijencem darodavatelja entiteta i prijatelja iz najužeg MAGA kruga. U te je svrhe Dodik već dva puta ponudio resurse RS-a za samo jedan razgovor s američkim predsjednikom, a ni Cvijanović ne krije uvjerenje da ima tunele za kanalisanje drugačijeg stava State Departmenta prema BiH i Daytonu.

Otkud onda nepovjerenje među njima dvoma? Zar jedna prozivka šefa za nezakonitost može posvađati onog ko je sve dao i onu kojoj je sve dato? Pa Cvijanović se - uprkos Dodikovim najbrutalnijim uvredama Bošnjaka, kojima Dodik osporava i ime nacije - ukazala na prijemu u Sarajevu povodom Kurban-bajrama, i to ne civilnom, recimo kod ministra odbrane Zukana Heleza, već baš tamo gdje lider SNSD-a smatra da caruje sve ono protiv čega se on bori, u Rijasetu IZBiH, gdje joj je domaćin bio reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović? Sudeći po fotografijama, ugodno se družila i još ugodnije ćaskala, a ni najnaivniji nisu skloni tezi da je došla bez aminovanja svog partijskog šefa. Bošnjaci su, u ovom segmentu, posve sporedni, Željka je u Dodikovom svijetu plan B, a kao takva krajnje nužno zlo, neko ko će - ako se baš bude moralo - vladati RS-om i SNSD-om u njegovo ime. S obzirom na to da se povlačenje marionete na koncu mora dobro pripremiti da se lutka ne otme, ulogu osigurača Dodik je namijenio sinu Igoru, o kome ni on sam nema baš same epitete - zar mu nije svojedobno dao tri miliona kredita IRB-a da se dijete ne bi bavilo drogom - ali, idealan je za genseka SNSD-a. Igor sit, Željka na broju, a tata Mile povlači sve konce i dalje.

Ideju baš ne prati masovno oduševljenje u SNSD-u, pa je upravo Pandurević nedavno skrenula pažnju na čak tri partije koje u pričuvi čekaju rasplet na vrhu: sve tri su i bukvalno registrirane u režiji Dodikovih kadrova, a jedna - ona koju je u Mrkonjić-Gradu ustanovio Zoran Tegeltija - smatra se Željkinom odstupnicom. Ili barem metodom pritiska. Otuda nepovjerenje u epicentru. Druge dvije, kad dođe do raspleta, SNSD mogu koštati značajnijeg odljeva birača, jer su regionalne, jedna se veže za Obrena Petrovića, koji u Doboju i okolini ima značajan broj pristalica, a druga za Ljubišu Ćosića i istočni dio RS-a, koji više i ne krije da se osjeća marginaliziranim u Dodikovom svijetu.

Kako god, jasno je da je eresovski feudalac na ozbiljnim mukama. Pitanje je koliko vjeruje i Draganu Čoviću, jer Hrvati BiH, šta god o tome mislio šef HNS-a, radije gledaju u Zagreb i Bruxelles nego u Moskvu. Njemačka podrška Christianu Schmidtu s te se strane mora smatrati ozbiljnim upozorenjem, no kako onda tumačiti sve izraženije bošnjačke napade na visokog predstavnika? Teorija (zavjere) kako je baš on kriv za aferu s rabinima, nikom ne koristi. Osim Dodiku. I baš zato treba poskidati maske i makar javno priznati ko za koga navija. Jer već odavno nije riječ o plasiranju dezinformacija, pa ni o progonima botova po društvenim mrežama, navikli smo: radi se o čitavoj mreži zagovarača triparitetnog saučešća u raspadu zemlje, o svim onim velikim patriotama kojima je ideal BiH njezino čerečenje unutar dogovora vladara naroda. Nije ni trojka posve imuna, i u svojim redovima ima Čovićevih i Dodikovih pomagača, a idealnu klimu narušava još samo Schmidtovo prisustvo. Zato je on proglašen krunskim krivcem za otkazivanje susreta rabina, zato je, uostalom, i dr. Kavazović kriv što je naglas osudio divljanje bošnjačkih radikala. Reisu će, računaju, dogodine isteći mandat, pa će dovesti nekog svog cerića, a Schmidtu kada ugledaju leđa, nikada više neće biti visokog predstavnika. Ostat će Čović, vratit će se Dodik i čiča miča gotova je bh. priča.