Javni servis u agoniji

Kada je u pitanju Radio-televizija Bosne i Hercegovine (BHRT), krize su, prije svega, pravilo ili konstanta, nerješivi problem i agonija na koji nas periodično podsjete širi javni apeli ili protesti samih djelatnika. Pod geslom “ne gasite BHRT”, recentno su se pred Parlamentom BiH okupili radnici i simpatizeri, želeći uputiti poruku visokoj i niskoj politici o kojoj život tog servisa građana ponajviše i ovisi, a koja godinama ne uspijeva naći strukturalno i održivo rješenje, produžavajući time agoniju krovnog javnog servisa BiH.

Dok se djelatnici javnih servisa u regiji bave modernizacijom, uvođenjem novih medijskih sadržaja, poboljšanjem tehnološke i programske prisutnosti, radnici BHRT-a – prema podacima njih oko 780 – prisiljeni su baviti se golom egzistencijom i kronično lošom infrastrukturom. Neredovita primanja, neuvezan radni staž, destimulativni financijski aranžmani kombinirani su s propadajućom infrastrukturom, prokišnjavanjem, hladnim prostorijama, neintegriranim redakcijama i posve zastarjelom opremom.

Ako se nekada smatralo da je zadaća javnog servisa da informira, educira i zabavlja populaciju – to je jedna od najpoznatijih krilatica vezanih za engleski BBC, pionir javnog servisa u svijetu – BHRT je sveden na socijalu, puko preživljavanje i prisiljen je baviti se osnovnim pretpostavkama vlastitog postojanja. No, unatoč nedostatku svega potrebnog, ipak taj javni servis producira programe objektivnijeg i kvalitetnijeg tipa od većeg dijela komercijalnih medija. Radnici koji osmišljavaju i stvaraju taj medijski sadržaj nikada nisu samo brojevi, već se radi o ljudima koji su veći dio svoje profesionalne karijere utkali u taj javni servis i doživjeli širok dijapazon suprotstavljenih emocija: od ispunjenja što doprinose jedinom javnom mediju pa do kronične frustracije neriješenim statusnim i drugim pitanjima.

Mnogima danas, u suvremenom trenutku, sintagma javni servis izaziva posve pejorativne konotacije – javno ih asocira na segment društva o kojemu gotovo nitko više i ne brine, a servis ih upućuje na tehničke, uslužne, pa i političke vratolomije – no, istovremeno, javni servis (engl. public service broadcaster) nepobitno predstavlja organizaciju koja ima za cilj proizvoditi kvalitetniji medijski sadržaj u javnom interesu. Izgubili smo pomalo osjećaj za javno – generalno javni sektor koji građanima pruža usluge najveći je predmet kritike od samih građana (bolnice, obrazovanje i dr) - a na tragu toga većina ljudi danas percipira televiziju i radio kao gotovo potpuno zastarjelo medijsko okruženje. Komercijalizacija je također potpuno promijenila medijske prioritete: dominira “gledanost nad informacijama”, zabavni ili reality sadržaj, a “glupi” ili trash programi koji su izrazito gledani odražavaju opću tendenciju degradacije javnog diskursa i povezanog vulgarizma. Suvremeni mediji su prilagodili sadržaj širim masama, što je poprilično logično i ekonomski nužno, ali pojednostavljenje informacija (crno-bijela perspektiva, jednostrano i kontrafaktualno izvještavanje), te senzacionalizam doveli su do toga da dobar dio od ponuđenog medijskog sadržaja ne pruža niti minimum kritičkog informiranje.

Javni servisi u suvremenom društvu pozicioniraju se kao nužan demokratski stup, dio javne kritičke infrastrukture koja kroz kvalitetnije sadržaje, objektivnijeg reda, može utjecati na širenje boljih, mirnijih i u činjenicama utemeljenih društvenih dinamika. Suvremeni teoretičari smatraju da će unatoč nepovoljnim tržišnim okolnostima, važnost javnih servisa u budućnosti biti dodatno naglašena, posebno u kontekstu odgovora na suvremene dezinformacijske obrasce koji polariziraju društvo i promiču iliberalne, autoritarne, tendencije.

Problemi BHRT-a su dijelom i očekivani: s jedne strane su već spomenuta opća medijska fragmentacija i komercijalizacija, a s druge činjenica da je taj javni servis Bosne i Hercegovine organizacijski produkt postkonfliktnog ustrojstva države. Slogan “jedna država, više svjetova” reflektirao se i na medijsku scenu u kojemu konkretno BHRT, institucija na državnom nivou, funkcionalno, pa i operativno ovisi o nižim razinama vlasti.

Iako BHRT predstavlja kao i svaka društvena institucija, integrativni medij, istovremeno je i jedan od najosjetljivijih dijelova čitavog državnog sistema, budući da ta institucija nije financijski autonomna, te ovisi o entitetskim vlastima, koje se najčešće maćehinski odnose prema tom javnom servisu. Iako bh. društvo zasigurno ne osjeća moguće posljedice eventualnog gašenja BHRT-a ili nastavka agonije, ipak bi dodatno slabljenje javnog servisa dovelo do potpunog kolapsa zajedničke javne sfere, te rast paralelnih informativnih prostora koji su idealna platforma za jačanje političkog i društvenog antagonizma. Upravo zbog toga i Europska komisija smatra da je potpuno funkcioniranje javnog RTV sistema jedan od glavnih uvjeta za članstvo u Uniji, štoviše, jedna od pretpostavki buduće integracije u europske javne prostore.

Na primjeru BHRT-a najlakše je uočiti diskrepanciju između deklarativne političke volje za integracijama i strukturalne sabotaže, politički motivirane. Kriza BHRT-a je stoga i lakmus-papir kroz koji će biti jasno koje političke opcije realno zastupaju EU integracije, a koje ne, te, više od egzistencijalne drame samih radnika i budućnosti javnog servisa, govori o budućnosti samog društva, koje gotovo jednodušno sanja europske integracije, čiji je jedan od imperative i zdrav i funkcionalan javni servis.