Izraelski krvolok je prijetnja svjetskom miru
Izrael vodi biblijski rat Otrcano zvuče floskule koje svakodnevno izbacuju propagandni strojevi u Evropi i Americi da je rat započeo 7. oktobra, nakon napada Hamasa na pogranični teritorij Izraela. Ovaj rat se spremao mnogo ranije, pa je očigledno akcija koju je preduzeo Hamas dobro došla Izraelu da krene u konačno osvajanje arapskog teritorija započeto kasnih 1940-ih godina prošlog stoljeća.
Nakon 7. oktobra izraelski premijer Benjamin Netanyahu je zaprijetio velikom osvetom Palestincima u Gazi, a kako se kasnije ispostavilo, i zemljama Srednjeg istoka, počev od Jemena, Irana, Sirije i naposljetku Katara. Sada da vidimo brojeve. Palestinci su ubili navodno 2.000 građana Izraela, ali nakon toga do današnjeg dana IDF je u nametnutom ratu pobio na najbrutalniji način 66.000 stanovnika Gaze i ranio više od 200.000, mahom žena i djece. To znači da je 33 puta snažnije odgovorio na napad Palestinaca, koje je osim ubijanjem mučio glađu i protjerivanjem i potpunim urbicidom, odnosno kulturocidom. Ovdje možemo govoriti o bliblijskom ratu koji provodi Izrael ne samo nad Palestincima nego i prema stanovnicima susjednih država.
Susjedne arapske države su zadnjih godina, ne bi li izbjegle ratove, povlađivale Izraelu koji je prema Arapima učinio zločin uporediv čak sa onim što su nacisti uradili Jevrejima tokom strahovlade u Njemačkoj 1930. i 1940-ih godina prošlog stoljeća. Abrahamski sporazum, koji su objeručke prihvatile vlade UAE, Bahreina, Jordana i Maroka, a prije toga Egipat, pokazao se kao fantastičan trik koji je projektiran u SAD-u za potrebe umirivanja izraelskog okruženja i umrtvljivanja radikalnih elemenata u tim zemljama. Pokazala se danas sva prevara ovog plana.
Napad na Katar je to najbolje potvrdio. Izrael je izvršio agresiju na ovu zemlju 9. septembra, a napad je imao za cilj ubistvo vođa Hamasa dok su raspravljali o prijedlogu američkog predsjednika Trumpa o prekidu vatre. Ovaj u biti veoma podmukli napad na zemlju koja je medijator u pregovorima za okončanje rata najavio je preokret u gledanju arapskih vladara koji su nakon toga održali sastanak Organizacije islamske konferencije (OIC) na kojoj se začela ideja o formiranju islamskog vojnog saveza zbog zajedničkog odgovora nakon izraelskog napada na Gazu i Katar. Poznajući duh arapskih režima, pesimista sam oko ove stare arapske ideje. Oni su toliko raznorodni da je skoro nemoguće postići osnove zajedničkog djelovanja, a osim toga, tu je i jak američki uticaj kojemu nije u interesu postizanje bilo kakvog međuarapskog konsenzusa. A da je jedinstvo arapskog svijeta potrebno, u to nema nikakve sumnje.
Arape koji su oduvijek podijeljeni nije mogao ujediniti čak ni Gamal Abdel Naser u doba sveopćeg bujanja svearabizma, a kamoli sada. Ali, ovdje nema alternativa ako žele preživjeti narastajuće izraelske apetite koji se više ni ne kriju, što je jasno iz stavova desničarskih ministara Smotricha i Ben Gvira, a i Netanyahua. Jasno je da je cilj protjerivanje ili fizička eliminacija Palestinaca i izgradnja izraelsko-američkih resorta na krvavom tlu Gaze. O time sam pisao na početku izraelske agresije, samo tada se mnogima ova zabilješka činila nerealnom. Ispostavila se, nažalost, tačnom.
Odgovornost je na Trumpovoj administraciji Iza svega naravno stoje SAD. Amerika je odani saveznik Izraela koji bespogovorno slijedi njene poglede, a kako i ne bi kada su SAD potrošile pola milijarde dolara samo za odbranu od iranskih raketa. I posljednja akcija koja je izvedena protiv Hamasa u Kataru svakako je bila sa znanjem SAD-a i UK, jer su toga dana iz baze Al-Udeid sklonjeni njihovi avioni, što jasno upućuje na zaključak da je napad bio koordiniran.
Izjava predsjednika Trumpa kako mu je žao zbog ovoga i da želi da se rat završi odmah, možda je malo umirila vladu emira Tamima, ali je ostavila gorčinu kod Arapa bliskih Washingtonu koji su se uvjerili u neiskrenost riječi američkih zvaničnika. Što je još poraznije, riječi Amerikanaca o nesretnom događaju zvučale su potpuno neuvjerljivo i nisu se podudarile sa zvaničnim stavom napadnute zemlje. Na samitu OIC-a sedam dana kasnije data je podrška Kataru. Nabrojani su svi zločini Izraela. Rečeno je da ova zemlja čini genocid u Gazi, a da agresija na Katar “otkriva agresivnost ekstremističke izraelske vlade i doprinosi njenom kriminalnom dosjeu koji prijeti regionalnom i međunarodnom miru i sigurnosti”.
I tako. Na Bliskom istoku situacija se pretvorila u lomaču u kojoj gori Gaza, a prijeti i drugim područjima. Izraelska vlada je otvoreno preobukla ovu zemlju u fašističku ideologiju, čime je ugrozila svjetski mir. EU je puna priče, ali konkretne akcije nema. Izrael ne brine što je UN-ova Komisija ustvrdila da je Izrael počinio genocid nad Palestincima i da je od 2023. do danas počinjen genocid. Oni tvrde da je to antisemitska zavjera svijeta. Neće mnogo pomoći ni što je 10 zemalja predvođenih Francuskom na godišnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a u New Yorku priznalo palestinsku nezavisnost. U moralnom smislu to je veliki vjetar u leđa Palestini, bez obzira na posljednji, 6. američki veto u UN-u u Vijeću sigurnosti S-2025-583 na nacrt rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a kojom se poziva na trenutno, bezuvjetno i trajno primirje u Gazi, kao i na ukidanje svih ograničenja na isporuku pomoći enklavi.
Svijet se od početne podrške Izraelu počeo buditi tako da se uskoro očekuju odluke o izbacivanju izraelskih klubova iz međunarodnih takmičenja (sastanak UEFA), a moguće je i odstranjivanje sa pjesme Evrovizije za 2026. Izolacionistički krug oko Netanyahua se sve više steže, a zvijer je najopasnija kada se nađe stjerana u ćošak. Tada ne preza ni od čega, pa čak ni od svjetskog rata (a ima nukulearno oružje), čiji obrisi uz ukrajinsku krizu podsjećaju na događaje pred Drugi svjetski rat. Jer, uključivanje i drugih aktera postaje veoma opasno, a u tom kontekstu treba posmatrati i posjetu jerusalemskog patrijarha Teofila III predsjedniku Erdoğanu zbog rastućih ugroženosti svetih mjesta.
Cilj posjete bio je zatražiti od Turske podršku za očuvanje kršćanskog naslijeđa u Jerusalemu pozivajući se na emanet-namu Omera ibn Hattaba iz 638. godine, kojom su, nakon osvajanja Jerusalema, kršćanima zagarantovani život i sloboda bogosluženja. I kršćani i muslimani su u istoj krvavoj rupi. Situacija nije jednostavna tim više što Izrael naznačava da bi njihove mete mogle postati hamasovci u Turskoj. Ovo bi svakako izazvalo odgovor Ankare, a to bi dovelo do “unutarporodičnog” raskola u NATO-u. Ovo se mora prevazići, a za to najveća odgovornost leži na administraciji Donalda Trumpa.