ZLATKO DUKIĆ: Između “ovaj” i “ne mislim da je...”

Bez obzira na to hoće li mi se pripisati skorojevićko cjepidlačenje, teško ili nikako se opirem - i kada nekako provarim vizuelni teror neukusa i kičeraja, kojima kipte izborne propagandne slike, slogani i parole na našim ulicama i putevima - onome što opet šljašti kao dodatni frontalni napad na naše oči i uši u tekućoj predizbornoj kampanji. Sigurno nisam usamljen u uočavanju (i slušanju) onoga što nam se do iznemoglosti i velikodušno nudi, ali jesam - jer je nemoguće izbjeći - gdjekad zapanjen načinom, manirima, mimikom, scenskim nastupom i, pogotovo, rječnikom jednog broja onih koji nam se obraćaju radio-televizijskim putem. Čak i onda kada to ovlaš, onako usput pratim, utisak je isti.

Naravno, valja reći da oni koji, u redovnim prilikama i aktivnostima, to inače ispoljavaju, jer su uskraćeni za umijeće da se prikažu drukčijim, ni u kampanji ne mogu iskoračiti naprijed i postati ono što nisu i ne mogu biti, iako bi silno željeli da baš to zaključimo. Neki bi u tome, možda, mogli i uspjeti, pošto se trude da, iako operisani od govorničke vještine, zvuče uvjerljivo, što je provjeren mamac za stranački najuspaljenije, koji to redovno naiskap popiju. Pri čemu, da ne bude zabune, nijedna stranka, sa svojim favoritima i prvotimcima, nije pelcovana protiv ove pojave, niti ima monopol ili izraženije “kvalitete” ovog tipa u odnosu druge. Elem, ista meta - isto odstojanje, isto je u vladajućim i u partijama koje bi da to postanu.

Kada su zaredali stranački skupovi i debatni programi, osobito oni u TV varijanti, nemoguće je bilo izbjeći paradu likova, stranački zaduženih za to da predstave sebe i partijske ambicije, sapetih u škripac duplog iskušenja - manjeg ili većeg nesnalaženja i nesigurnosti, s jedne, i ne baš suverenog vladanja temom o kojoj je riječ, s druge strane. Kada je to tako, moraju se tražiti pomoćna sredstva u zamuckivanju, posezanju za poštapalicama, zapinjanju usred rečenice i, povrh svega, spasonosni izlaz u kidisanju na adresu političkih suparnika i protivnika. Nije nam na isteku minule sedmice trebalo saopštavanje rezultata istraživanja Koalicije Pod lupom o tome da je u dosadašnjoj kampanji samo 7,2 posto narativa sadržavalo stranačke programe, da bismo shvatili obim presipanja iz šupljeg u prazno. I, posebno, to koliko se, prema očekivanju i uvriježenom običaju, u istupanju stranačkih favorita i kandidata - mnogo više govori, napada, satanizuje i, čak, vrijeđa neko drugi, nego što se drčno kazuje o svojim vrijednostima... Uz često proklizavanje i namjensko šupljiranje, poput - što je tek jedan iz niza primjera - tvrdnje “Moramo napraviti državu koja funkcioniše i koja je servis građana, državu u kojoj institucije rade svoj posao”.

U funkciji baš tog stila i primarne orijentacije na to da nam se prilazi kao blećcima, neinformisanim, neobrazovanim, plitkim i naivnim, logično je da se mnogi ne snalaze. I još logičnije je da, posebno kada nastoje da zrače uvjerljivošću i “kod kuće” u onome što kazuju, posegnu za poštapalicama. Dijapazon im je nevjerovatno širok, a arsenal onoga što se čini efikasnim u ubjeđivanju glasača gotovo maštovit. Kada se u jednoj prosto proširenoj rečenici mora dvaput ili triput u pomoć pozvati “ovaj”, kada se misao upakuje u početno “naime”, a usred rečenog zapne s grlenim neartikulisanim miksom “g” i “h”, pa nastavi sa “obzirom da” i dopuni sa “u vezi toga” - onda izgleda da i govorniku nije jasno šta je htio reći, a publici pogotovo. Vrhunac je, kao posebno omiljen manir, kada se rečenica - i iz usta onoga od koga se gaf tog tipa ne očekuje - kaže “Ne mislim da je to...” i serbes nastavi dalje, u istom stilu i s istim dokazom svađe sa pismenošću i pravopisom. Jer, tolerišemo kada TV reporter za loš potez fudbalera kaže “Nije mu pošlo za nogom” (?!), pošto nas to ne košta, ali kada potencijalni poslanik u pomoć pozove “Ne mislim da...” ili “Obzirom da...”, onda iz naših džepova za to ide - 4.000 KM na kantonalnom i 8.000 KM na državnom nivou svakog mjeseca.

Ako koliko-toliko ove brljotine i opravdamo gustim rokovima i tempom predizbornih skupova, nije lako odoljeti asocijaciji na izreku “Prošao kroz školu, ali škola nije prošla kroz njega”. Cinici bi na ovo dodali da dotični možda nije bio na času kada se učilo to da, recimo, poštapalice “ovaj” i “naime” nemaju nikakvu funkciju, osim da kažu nešto o govorniku; da “u vezi toga” još u višim razrednima osnovne škole osigurava slabu ocjenu, sve dok se upamti ispravno “u vezi s tim”, kao i u slučaju “obzirom da” dok se na nauči “s obzirom na to da...”. Naročito to važi za masovno korišteno “Ne mislim da je...”, jer nam onaj ko tako počne rečenicu duguje odgovor na pitanje zašto nam govori ono što ne misli i kako išta kaže ako ne misli, pa mu trebamo šapnuti da je ispravno kazati “Mislim da to nije...”, ne bismo li saznali ono što misli, umjesto onoga što ne misli, a ipak govori.

Još malo pa će se završiti i ova izborna kampanja. Uz očekivanje da će je, kao i sve dosadašnje, većina nas predeverati bez posljedica po zdravlje, nema garancija za to da će oni koji su sebe i kampanju smjestili u tjesnac između “ovaj” i “ne mislim da je...” biti kvalitet vlasti koja će biti izabrana. A ni napretka u odnosu na ono što smo u tom tjesnacu dosad iskihavali.