Između dvanaest i petnaest
I pamuk bi nakon dvadeset godina provedenih na vlasti postao drzak i nevaspitan, a da neće grubo bakinačko sukno koje dere kožu i kada je najmekše. Ne zna čovjek šta bi najprije cijepao i parao – da li Blanušino svakodnevno preumljavanje, da li Stevandićevo skupštinsko mahnitanje, da li Stanivukovićevo preoravanje Vrbasa – ali srećom je predsjednik Dodik uvijek tu kada je ljudima najteže. Od tolikog materijala mogla bi da se sašije jedna doba ludačka košulja, ali kako toliko glava provući kroz jedan vratni izrez?
Predsjednik Dodik je nedavno – u svijetu društvenih mreža sve je nedavno: i dva dana, i dvije sedmice, i dva mjeseca – rekao kako bi on volio da svi ljudi u Republici Srpskoj mjesečno zarađuju deset hiljada maraka. Plemenita misao koju je odmah pokvarila naredna. Ali, veli predsjednik, i tada bi bilo onih koji bi kukali, koji bi jaukali i koji bi sve živo kritikovali. Takvima ni tolika plata ne bi bila dovoljna, jer su takvi vazda nezadovoljni. A kako uopšte do tolike plate? Predsjednik zna: moraju ljudi da rade, baš kao što on radi svakoga dana.
Ko radi, taj će i da ima. Evo, recimo, predsjednik: on radi, pa i ima. A radi, ako mu je vjerovati, a njemu ne treba vjerovati ni kada govori istinu, svakoga dana između dvanaest i petnaest sati. Nekada dvanaest, nekada petnaest, u prosjeku trinaest ili malo preko. Pola ga nema koliko radi. Kao da se prepolovio. Ja mislio da je to zbog sikiracije – iako je sikiracija moguća samo tamo gdje postoji savjest – kad ono predsjednika nema zbog tolikog rada. Ako i nije u pravu za druge, za sebe itekako jeste: on radi, pa i ima.
Šteta da nema kad već toliko voli da ima. Kada bi svi voljeli da imaju kao što on voli, onda bi svi možda i imali. Ovako mora on da ponese teret i svih ostalih i da ima samo on. Ne, doduše, samo on, ali njegovo je i ono sve što imaju oni oko njega. Ima li oca koji ne bi volio da namjesti sinu jedan tender od tričavih dvanaest miliona maraka? Ima li oca koji ne bi volio da otvori kćerki dva-tri restorana i pride bar jednu radiostanicu na kojoj će sama sebi svakoga dana čestitati poslovne uspjehe?
Ima li brata koji ne bi volio da mu sestra drži nekoliko prodavnica, marketa, poljoprivrednih apoteka? Ima li ujaka koji ne bi volio da mu sestrić drži bar jedan fudbalski klub? Ne mora nužno biti u prvoj ligi. Nisu ni oni, pa su na terenu dvadeset godina. Ima li tetka koji ne bi volio da sinovcu posadi šljivik mali za rakiju i kućicu na kraju sela? Ima li strica koji ne bi svom bratu dao dva vodovoda, tri elektrane i pet šumskih gazdinstava da ima od čega da živi?
Šta predsjednik tačno radi kad toliko ima? On ima dva posla. Na jednom brine i to samo dva-tri mjeseca prije izbora, a na drugom dogovara, pregovara, ugovara, nagovara, sklapa, mulja, petlja i prikuplja. Ako mu je đed, kako kaže, vadio krompir i nosio ga sa njive kući u vrećama od sedamdeset kilograma – odakle vreća od sedamdeset kila, predsjedniče? – red je da se ima. Ali zašto toliko nemaju i oni kojima je krompir rodio bolje nego njegovom đedu?
Predsjednikove izjave o poštenju i o radu djeluju bolje nego ricinusovo ulje. Ko ne povrati, sigurno neće imati problema sa tvrdom stolicom. Lijepo je imati, ali je još ljepše biti čovjek. Predsjednik zna, ali neće da kaže: nije problem u radu, nego u dnevnici. Lako je raditi u firmi u kojoj je sat vremena laganog posla sto hiljada maraka. Tako bi svi znali raditi, tako bi svi znali i imati. Eno Serdarova: nije jedne gaće čestito zamijenio, a zaradio 240 miliona. Valjda je zadovoljan. Valjda neće jaukati, kukati i sve živo kritikovati.
Ima posla, u pravu je predsjednik, ima posla. Otišle medicinske sestre, pa nema ko da previja. Otišli moleri, pa nema ko da kreči. Otišli keramičari, pa nema ko da lijepi. Otišli mehaničari, pa nema ko da popravlja. Nema toliko džepova koliko ima posla. Otišli frizeri, pa nema ko da šiša. Otišli pekari, pa nema ko da mijesi. Otišli konobari, pa nema ko da služi. Ovi koji su ostali, koji rade između dvanaest i petnaest sati svakog dana, ovi koji imaju – njima ne pada na pamet da previjaju, da kreče i da služe. Oni će radije ići težim putem: tender po tender, restoran po restoran, milion po milion. Uporni zarađuju dok budale rade.