Izdići se iznad razlika

Kao da su protesti studenata u Srbiji cijeli, kolokvijalni, region, zapravo postjugoslaviju osnažili u nastojanju da se izbori za pravednije i humanije društvo. U Sarajevu su studenti i građani prije nekoliko dana tražili pravdu za razmjere katastrofalnih poplava od prije nekoliko mjeseci na prostoru Jablanice, a o kojima vlast šuti i izbjegava pomoći ljudima koji su postradali u svakom smislu. Dan prije su to uradili Zeničani, protestujući protiv enormnih cijena života koje sužavaju egzistenciju na feudalni okvir rada samo da bi se jeo kruh nasušni, ako i to dotekne. Prije toga su studenti u Banjaluci izrazili solidarnost sa kolegama iz Srbije. Mi suštinski jesmo istinski robovi tranzicije, u društvima u kojima je svaki smisao obezvrijeđen ne ostaje ništa drugo nego da se digne glas sa krajnjim naporom potrage za bilo kakvim smislom. Jako je važno da dolazi svijest, jer mi praktično tri decenije glibimo sve dublje u ništa, u beznađe iz kojeg se ne vidi izlaz. Ma koliko se svaki vid protesta doimao iluzornim, ma koliko nemoć bila naše drugo ime, ma šta se u globalnim okvirima događalo, neophodno je da počnemo misliti o tome šta mi zaista možemo uraditi sada i ovdje.

Svako ko defetistički vjeruje da ništa nije moguće učiniti treba se sjetiti protesta koji su u februaru 2014. preplavili BiH, iako se iz njih ništa nije promijenilo, jasno je da postoji neugašena volja u ljudima da se, kada dođe istinski momentum, ponude drugačija mogućnost i odgovor na tiraniju vlasti koja se igra sa našim životima previše dugo. Dakle, moguće je da bukne, moguće je da se promijeni matrica, da se razbuca vladavina paradigme straha koji blokira i drži nas tako dugo zombizirane. U protestima prije 11 godina nosila nas je energija da je zaista moguć drugačiji prostor slobode, danima smo plenumski raspravljali kakvo društvo želimo, bila je to kolektivna psihoterapija, vlast je (u oba entiteta) igrala na kartu etnonacionalnih sukoba, sa jedne strane su vikali eto ponovo onih preko brda da nas gađaju bombama, sa druge strane su huškali da su protesti usmjereni protiv srpskog naroda i da im je cilj rušenje RS-a. Dok je poslovični međunarodni faktor ustvrdio da će, ako poredak bude ugrožen, poslati tenkove NATO-a da vlast štiti od naroda koji se pobunio. Dakle, jednaka matrica kao što je ova danas u gradovima u Srbiji.

Ako bi se nešto u budućim vremenima dešavalo, najprije bi se trebalo prevazići tu nacionalističku otrovnost koja nas neprestano blokira i udaljava. U tom smislu se ima šta naučiti iz studentskog organizovanja u susjedstvu. Nema suštinske razlike, postojanje nam je svima zajedno dovedeno do ruba, otuda jeste nužno potpuno prestati obraćati pažnju na manipulacije vlasti, izdići se iznad razlika koje ona vidi kao jedino svoje oružje. Tek tada, kada osvijestimo tu jednaku zarobljenost u tavorenju na rubu svakog dostojanstva, kad poništimo ono što nas dijeli, moguće je artikulisati smislen otpor i konačno pokušati preuzeti vlastitu stvarnost i budućnost u svoje ruke. Da, znam da zvučim, kao i mnogi drugi ovih dana, optimistično zanesen onim što se događa, ali bez tog zrnca nade, da je jednom moguće preokrenuti naše neumitno propadanje u sve veće socijalne razlike i bijedu koja prevazilazi svaki vid humanog podnošenja, sve oko nas izgubilo bi potpuno smisao, ukus i boju. Ono što jeste najvažnije, jugoslovenski narodi u ovoj svojoj borbi se imaju na šta osloniti, ako se sjetimo partizanske i antifašističke borbe, koja je bila ujediniteljski faktor iz kojeg i danas crpimo mnogo toga, onda nas ne treba biti strah pred naizgled mnogo moćnijim i opremljenijim neprijateljem.

Pitanje solidarnosti koje se proteklih mjeseci pokazuje kada je riječ o protestima u Srbiji, i to u svim bivšim bratskim republikama, jeste ona energija koja najviše plaši kompradorske etnonacionalističke vlasti. Oni nas sve ove godine drže u anesteziji baukom drugog koji samo što nije zajurišao da nam otme našu stečevinu, a suštinski to je jedini način da ove i ovakve političke bulumente očuvaju svoju vlast, samo dok su narodi - koji se, što je najtragičnije, razumiju, jer kako god ga označavali ipak govor jednim jezikom - zastrašeni jedni drugima, oni postoje, oni mogu u svojim mitomanskim fantazmama da upravljaju sa nama. Istina je, svijet se neumitno mijenja, svaka vrsta tutorstva, one ruke odozgo, ako je ona ikad i postojala, koja umjesto nas rješava probleme sada izostaje, stoga je ovo možda posljednja prilika da učinimo nešto, da vratimo minimum ljudskosti i prava da odlučujemo o svojim sudbinama. To ne znači da će nam odmah biti lakše, ali važno je pokušati, samo to nas čini živima i samo sa tom idejom je moguće nastaviti dalje. Ovako kako sad jeste, očevidno je da ništa od nas neće ostati ni u naznakama, pa i ako propadamo, neka to radimo dostojanstveno i sa spoznajom da smo pokušali jednom doći do daha.