Izbor između Irana i Trumpove Amerike je lažan

Nakon 1. marta mediji me bombarduju zahtjevima da kažem nešto o napadu SAD-a i Izraela na Iran. Neki su podsjetili da sam 11. augusta 2005. u časopisu In These Times objavio tekst “Dajte šansu iranskom nuklearnom oružju: u ludom svijetu logika uzajamnog osiguranog uništenja i dalje funkcioniše”, pitajući me da li je to i dalje moj stav. Moram ih razočarati: prvo, ne, to više nije moj stav - u tom tekstu sam govorio o zapadnom saučesništvu u iračkom napadu na Iran (SAD su čak davale satelitske snimke i otrovne gasove Iraku, kako bi locirao i ubijao iranske snage). Napad je izveden kako bi Irak, u haosu nakon Homeinijeve revolucije, prisvojio naftom bogate teritorije blizu iračke granice. Kada je Saddam Hussein zarobljen i izveden pred sud, Iran je sasvim razumno zahtijevao da se među njegove zločine uključi i napad na Iran, koji je odnio više od milion života; SAD su to odbile jer bi time izašlo na vidjelo američko saučesništvo s Irakom.

Međutim, ono što se dogodilo u Iranu 2022. - takozvani protesti Mahse Amini - imalo je svjetsko-historijski značaj. Protesti, koji su se proširili na desetine gradova, počeli su u Teheranu 16. septembra 2022. kao reakcija na smrt Aminijeve, 22-godišnje žene kurdskog porijekla koja je umrla u policijskom pritvoru. Nasmrt ju je pretukla patrola za moral, poznata kao islamska “moralna policija”, nakon što je uhapšena zbog “nepravilnog” nošenja hidžaba. Protesti su spojili različite borbe (protiv ugnjetavanja žena, protiv religijskog ugnjetavanja, za političku slobodu, protiv državnog terora) u organsko jedinstvo. Iran je kulturno drugačiji od “razvijenog Zapada”, pa je slogan Zan, Zendegi, Azadi (Žena, život, sloboda) veoma različit od pokreta Me Too. Iranski protesti mobilizirali su milione običnih žena i bili su direktno povezani s borbom svih ljudi, uključujući muškarce - nema očigledne antimuške tendencije, kakva je često prisutna u zapadnom feminizmu. Moj stav prema Iranu se sada promijenio: nema nuklearnog oružja za Iran (i, dodao bih, ni za Izrael).

Što se tiče aktuelnog rata, u mom stavu nema ničeg originalnog: protiv sam iranskog klerofašističkog režima i protiv američkih i izraelskih napada - ako taj režim padne, past će na pogrešan način. Izbor između iranskog režima i trampovske Amerike lažan je izbor, oba pripadaju istom globalnom svijetu. Da, osuđujem iranske zločine u gušenju posljednjeg talasa protesta, ali jednako tako smatram opscenim stav koji je 4. marta 2024. zauzeo izraelski ministar odbrane Israel Katz: “Svaki lider kojeg imenuje iranski teroristički režim da nastavi i vodi plan uništenja Izraela, da prijeti Sjedinjenim Državama i slobodnom svijetu i zemljama regiona, te da potlačuje iranski narod - bit će nedvosmislen cilj za eliminaciju. Nije važno kako se zove niti gdje se skriva.”

Zato se može razumjeti tiha većina u Iranu (ušutkana od režima) koja odbacuje režim, ali je istovremeno skeptična prema onome što rade SAD i Izrael - njihov stav nije ni nada ni očaj, već nesigurnost i strah. Kao u slučaju Venecuele, Trump je 6. marta 2026. rekao za CNN da je iransko rukovodstvo “kastrirano” i da traži novo vodstvo koje će se dobro odnositi prema SAD-u i Izraelu, čak i ako je riječ o religijskom vođi i nedemokratskoj državi... toliko o slobodi i demokratiji.

Stoga, uprkos svim užasima iranskog režima (on je gotovo jednako represivan kao saudijski), sada moramo podržati Iran. Iran sada de facto ne brani samo vlastiti suverenitet nego i globalni princip suvereniteta. SAD, koje su i same de facto kolonija Izraela, serijski krše suverenitet drugih država, sada čak i Španije. Dakle, promjena režima u Iranu bila bi dobrodošla - ali šta je s promjenom režima u samim Sjedinjenim Državama?

U ovom trenutku želim se fokusirati na naizgled marginalnu temu koja je ipak ključna za razumijevanje Irana: izuzetno visok nivo intelektualnih debata unutar iranske elite, a ne samo korumpirana brutalnost. Sam Hamenei napisao je knjige o islamskoj ideologiji, upravljanju i privatnom duhovnom životu, među njima An Outline of Islamic Thought in the Quran i The Compassionate Family.

Do sredine devedesetih, ključna figura bio je Seyyed Ahmad Fardid (1910-1994), istaknuti filozof i profesor na Univerzitetu u Teheranu. Smatra se jednim od filozofskih ideologa islamske vlade Irana, koja je došla na vlast nakon revolucije 1979. Fardid je bio pod snažnim utjecajem Martina Heideggera, kojeg je smatrao “jedinim zapadnim filozofom koji je razumio svijet i čiji su uvidi bili u skladu s principima Islamske Republike”. Fardid je kritikovao antropocentrizam i racionalizam koji potiču iz antičke Grčke jer su, po njemu, zamijenili autoritet Boga i vjere ljudskim razumom. U tom smislu kritikovao je i islamske filozofe poput Al-Farabija i Mule Sadre zbog preuzimanja grčke filozofije. Fardid je skovao pojam “zapadnjačke opijenosti” (Westoxication) koji je nakon revolucije 1979. postao jedno od centralnih ideoloških učenja nove islamske vlasti.

Glavni liberalno-reformistički protivnik ove tvrde linije bio je predsjednik Mohammad Hatami (1997-2005), koji je diplomirao zapadnu filozofiju na Univerzitetu u Isfahanu. Tokom kampanje predložio je ideju “Dijaloga među civilizacijama”, kao odgovor na Huntingtonovu tezu o “sukobu civilizacija”. Ujedinjene nacije su kasnije, 2001. proglasile godinom dijaloga među civilizacijama, upravo na Hatamijev prijedlog. Tokom dva mandata zagovarao je slobodu izražavanja, toleranciju i civilno društvo, kao i konstruktivne diplomatske odnose s drugim državama. Iranskim medijima je po nalogu teheranskog tužioca zabranjeno objavljivati njegove fotografije ili citirati njegove riječi, zbog njegove podrške reformističkim kandidatima nakon spornih izbora 2009.

Hatami je koristio teorije Jürgena Habermasa o komunikativnom djelovanju i dijalogu kako bi razvio koncept “Dijaloga među civilizacijama”. Habermas je 2002. posjetio Teheran i razgovarao s iranskim intelektualcima o demokratiji i civilnom društvu. Međutim, zbog represije tvrdolinijaša ta intelektualna orijentacija nestala je kao ozbiljna politička snaga.

Među novijim figurama treba spomenuti Ali Larijanija, koji je decenijama bio smireno i pragmatično lice iranskog establišmenta i pregovarač o nuklearnom programu sa Zapadom. Međutim, 1. marta njegov ton se dramatično promijenio. Na državnoj televiziji, samo 24 sata nakon američko-izraelskih zračnih udara u kojima su ubijeni vrhovni vođa Ali Hamenei i komandant Revolucionarne garde Mohammad Pakpour, Larijani je izjavio: “Amerika i cionistički režim zapalili su srce iranske nacije. Mi ćemo zapaliti njihova srca. Natjerat ćemo cionističke zločince i bestidne Amerikance da zažale zbog svojih postupaka.”

Larijani je politički bio umjereni pragmatični konzervativac i vodio je iranski tim u nuklearnim pregovorima sa SAD-om. Sada se pojavio kao tvrdolinijaš. Nakon atentata na Hameneija smatran je de facto šefom države. Prema New York Timesu, Larijani je efektivno vodio Iran od januara 2026. i bio zadužen za brutalno gušenje nedavnih protesta protiv islamske vlasti. Međutim, prije nekoliko dana izgubio je u utrci za vrhovnu funkciju: pobijedio je Hameneijev sin.

Larijani je diplomirao informatiku i matematiku, a magistrirao i doktorirao zapadnu filozofiju na Univerzitetu u Teheranu. Objavio je knjige o Immanuelu Kantu, Saulu Kripkeu i Davidu Lewisu, uključujući radove o matematičkoj metodi u Kantovoj filozofiji, metafizici i prirodnim naukama kod Kanta, te o sintetičkim apriornim sudovima. (Treba primijetiti da su njegove knjige posvećene naučno-kognitivnim aspektima Kantove misli, a ne praktičnoj filozofiji.)

Američki filozof Stephen Hicks jednom je zapazio: “Pretpostavljam da me ne bi trebalo iznenaditi što ti ljudi nikada nisu studenti Lockea, Smitha ili Milla.” Ali da li je bio u pravu kada je pretpostavio da Kantova praktična filozofija može opravdati ekstremni autoritarizam?

U knjizi “Eichmann u Jerusalimu” Hannah Arendt opisuje psihološki obrat kojim su nacistički egzekutori opravdavali vlastite zločine. Većina njih nije bila jednostavno zla, bili su svjesni da nanose poniženje, patnju i smrt. Izlaz su našli u tome da umjesto: “Kakve sam strašne stvari učinio ljudima!”, kažu: “Kakve sam strašne stvari morao gledati obavljajući svoju dužnost!” Na taj način logika etike bila je izvrnuta: iskušenje kojem su se morali oduprijeti bilo je saosjećanje s patnjom žrtava. Odupiranje tom saosjećanju postajalo je njihov “etički napor”.

Međutim, Arendt je pogriješila kada je prihvatila Eichmannovu tvrdnju da je bio kantovac koji je samo slijedio kategorički imperativ i Hitlerove naredbe. Kantova etika autonomije volje nije etika slijepog pokoravanja moralnom zakonu koji već postoji. Moralni zakon ne govori nam konkretno šta da činimo; on samo zahtijeva da djelujemo iz dužnosti.

Upravo zato subjekt mora preuzeti odgovornost za određivanje vlastite dužnosti. To znači da se ne možemo izgovarati na dužnost. Poznata Kantova maksima “Možeš, jer moraš!” implicitno ima i mračniju verziju: “Nema izgovora za izvršavanje dužnosti.” Pozivanje na dužnost kao opravdanje za vlastite postupke zapravo je licemjerno. Ako sadistički učitelj muči učenike i kaže: “Teško mi je to činiti, ali to je moja dužnost”, upravo to Kantova etika zabranjuje. Mi smo potpuno odgovorni ne samo za izvršavanje dužnosti nego i za određivanje šta je naša dužnost.

Zato je ruski guverner Kalinjingrada Anton Alikhanov bio djelimično u pravu kada je tvrdio da Kant ima “direktnu vezu” s ratom u Ukrajini. Po njemu, njemačka filozofija koja počinje s Kantom stvorila je kulturne uslove za svjetske ratove. Kant je, rekao je, “otac gotovo svega na Zapadu” - slobode, vladavine prava, liberalizma, racionalizma, pa čak i ideje Evropske unije. Ako Ukrajina pruža otpor Rusiji u ime tih vrijednosti, onda je Kant indirektno odgovoran i za taj otpor. Ove “ludosti” zapravo podsjećaju na metafizičke uloge ideja u geopolitici. Kant je razotkrio mit o svetom porijeklu zakona: svaki pravni poredak nastaje iz nezakonitog nasilja. Zato se često citira izreka (pogrešno pripisana Bismarcku): “Ako volite zakone i kobasice, nikada ne biste trebali gledati kako se prave.”

Ova nekompatibilnost Kantove etike s ograničavanjem autonomije subjekta pokazuje da religijska kantovska etika zapravo nije konzistentna. Ono što nedostaje u iranskoj misli bliskoj režimu nije zapadni liberalizam nego radikalna autonomija subjekta, koja zapravo vodi vrlo strogoj etici.

Ipak, ostaje činjenica da se u samom vrhu iranske šiitske elite vode ozbiljne intelektualne debate. Možemo li zamisliti Larijanija kao vrhovnog vođu kako raspravlja s Trumpom, koji vjerovatno ne bi imao pojma o čemu Larijani govori?

Čitateljima prepuštam da odluče da li je visok intelektualni nivo debata u iranskom rukovodstvu dobra ili loša stvar - nešto što može olakšati prelazak u brutalni autoritarizam. Jedini tužan zaključak jeste da su izraelsko-američki napadi pretvorili umjerene ljude režima poput Larijanija u ubilačke fanatike, gotovo jednako opasne kao Netanyahu i Katz.