Iz Rusije s ljubavlju

Mi, misleći na Ruse, “u očima Europljana smo savršeno zlo”. Tako je u recentnom videointervjuu za švicarski tjednik Die Weltwoche s urednikom istog Rogerom Köppelom govorio Dimitrij Peskov, glasnogovornik predsjednika Putina, uz pomalo šeretski osmijeh i s određenom dozom autoironije, kada je objašnjavao kako je Europa od Rusije napravila potpunog negativca i arhineprijatelja, opravdavajući time rastuću militarizaciju u vlastitom dvorištu nauštrb ulaganja u socijalni sektor, obrazovanje i zdravstvo. Za alociranje troškova u vojnoindustrijski kompleks i oblikovanje javnog mijenja Europe u tom pravcu prvo vam je potreban neprijatelj, shvaćen kao egzistencijalna prijetnja, a nakon toga slijede punitivne, sekuritizacijske mjere i sveopća militarizacija kao posve logična posljedica. Rusija je, biblijski rečeno, ipak bacila prvi kamen i pokrenula spiralu nasilja u Ukrajini, svjestan je Peskov toga, uz dodatak kako je zbog strateških razloga bila primorana na to. Priznat će nešto kasnije u intervjuu kako je vojna akcija isprva bila zamišljena kao specijalna vojna operacija - službeni Kremlj preferira taj naziv od samog početka - no taj vojni čin prerastao je u rat punih razmjera. Rat u Ukrajini, što je posve logično, promijenio je drastično percepciju Rusije u međunarodnim odnosima, a posebno unutar same Europe. Nakon gotovo idilične faze u kojoj su ruski energetski sektor, ekonomska suradnja, kulturna i znanstvena razmjena bili jedan od omiljenih pratitelja europskog visokog društva i političkog establishmenta, odnosi su doživjeli deterioraciju neposredno nakon početnih ruskih vojnih radnji koje koincidiraju s ukrajinskim Euromajdanom 2014. godine. Nekada strateški partneri sada su arhineprijatelji.

Zapadnoeuropski skepticizam prema Rusiji nije samo posljedica agresije na Ukrajinu već se radi o širem fenomenu strukturirane intelektualne i političke tradicije u kojoj se na Rusiju gledalo kroz tri glavna stereotipa: kao na barbarskog istočnog susjeda, inherentno despotsko carstvo ili trajnu vojnu prijetnju. Rusiju su na takve načine nekada opisivali europski diplomati, a kasnije će ova antiruska ideologija biti institucionalizirana te je Rusija većinom percipirana kao hegemonističko, vječno agresivna i ekspanzionistička prijetnja globalnom miru. Za vrijeme hladnog rata stereotipi iz prošlih vremena su reciklirani, te se Ruse sustavno prikazivalo kao inherentno robotske, podložne autoritetu i nesposobne za individualnu slobodu. Stereotipi su, podsjetit ćemo, primitivan oblik ljudske spoznaje neovisno na koga ili na što se odnose.

No, nakon što je Rusija bacila prvi kamen na Ukrajinu, europsko društvo lagano i brzo reproduciralo je nekadašnje stereotipe te ih dominantno počelo primjenjivati u javnoj sferi. Upravo iz javne europske sfere defenestirani su mnogi Rusi: nekima je konfiscirana imovina, sveto privatno vlasništvo i osnova svakog liberalizma zbog mogućih veza s režimom u Moskvi, ruski umjetnici su sustavno otpuštani iz pompeznih europskih prijestolnica, ruskim studentima su poništavane vize, a čak je i u akademskoj literaturi problematizirana ruska književnost, posebno Dostojevski, što je, naravno, posve suludo. Rusija je postala dežurni krivac za sve: od kritične europske infrastrukture pa do optužbi da je glavni krivac svake loše komunalne politike europskih prijestolnica ni manje ni više nego ruski maligni utjecaj koji je prisutan svugdje, u rupama na cesti i lošem odvozu smeća. Iako ovakve radnje ne služe na čast europskim akterima i njihovim agitatorima - većinom se radi o nešto mlađoj garnituri europskih političara - svaki rat naprosto poremeti referentne vrijednosti i društvene odnose, te je surovi i stupidni revanšizam, loša, ali logična i posve očekivana posljedica samog ratnog djelovanja iniciranog od Rusije.

“Teško je zamisliti da će sadašnja generacija europskih političara pokrenuti bilo kakav dijalog s Rusijom”, nastavio je Peskov podsjetivši na ruski ultimativni zahtjev za prestanak rata koji se suštinski svodi da Ukrajina, a zatim i gospođa Europa, kako ju je Krleža svojedobno nazivao, prizna stanje na terenu - Rusija je u svoj ustavnopravni poredak inkorporirala oko 20% ukrajinskog teritorija koji efektivno kontrolira već godinama - te ga de iure regularizira. Iz ruske perspektive, da se mir vrati u Ukrajinu, ta zemlja bi morala pristati na bolne teritorijalne koncesije, a Europa bi pak morala normalizirati sve ono što se organski suprotstavlja njezinom credu, poput nepovredivosti granica, teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Civilne i vojne žrtve mjere su u milijunima, a službeni izvori zapadne i ukrajinske strane posve su različiti od onih ruskih, pa ih je gotovo besmisleno stavljati u korelaciju. No, sigurno je da je vojna operacija koju je Rusija započela u Ukrajini rastužila mnogo majki, ukrajinskih i ruskih zasigurno, no onih briselskih zasigurno mnogo manje. Kada bi bilo moguće vratiti se na stanje prije rata, famozni status quo ante, da li bi Kremlj isto postupio, imajući u vidu tragiku rata kojom su opteretili i vlastite građane, Peskov o tome nije progovorio.

Recentni policy paper skupine autora i s 38 fusnota, većinom generalističkih, naslovljen Rusija nakon Ukrajine: obuzdana, ali disruptivna - Institut Tonyja Blaira za globalne promjene ga je publicirao - smatra da “bez obzira na to hoće li rat završiti, zamrznuti se ili nastaviti u izmijenjenom obliku, strukturna ograničenja koja oblikuju rusku državu ostat će na snazi”. Autori smatraju kako će jedna od ključnih zadaća u godinama koje dolaze biti razumijevanje načina na koji Rusija funkcionira. No, autori ne govore kako okončati rat za koji mnogi misle kako se prethodno diplomacijom, tim umijećem međunarodnog razumijevanja, mogao izbjeći i spriječiti sva tragedija koja je uslijedila.