Iran, zemlja gnjeva
Krajem jula na izborima za predsjednika Irana pobijedio je reformista Masoud Pezeshkian, koji je svakako potaknuo nade dobrog broja Iranaca koji vjeruju u Allaha, ali se guše u jednoumlju, pa sasvim prirodno traže više sloboda i temeljnih ljudskih prava. Vrativši se u javni život, bivši reformistički predsjednik Muhammed Hatemi je podržao Pezeshkiana, koji je izabran poslije tragične smrti predsjednika Raisija. Njegov izbor su također pozdravili neki međunarodni akteri koji se spore sa Iranom oko nuklearnog programa i zbog podrške paravojnim organizacijama u regiji. Ako je suditi prema riječima samog Pezeshkiana, on će voditi “pragmatičniju vanjsku politiku, ublažiti sankcije u pregovorima oko nuklearnog programa i donijeti društvenu liberalizaciju”.
Čitajte kolumne Adamira Jerkovića:
Lijepo zvuči, ali ovo je teško izvodljivo, s obzirom na strukturu vlasti u Iranu. Prvo, Pezeshkian od samog starta protiv sebe ima konzervativni parlament. U dualnom sistemu kakav egzistira u Iranu (“klerikalne” i republikanske vlasti), činjenica je da predsjednik ne može biti predvodnik promjena za koje se zalaže. Od početka iranske revolucije glavni stub države je u rukama rahbara, najprije Homeinija, a od sredine 1989. Ali Hamneija. U ovom dvostrukom političkom sistemu, podijeljenom između “klerikalne” vlasti i vlade, vrhovni vođa ima moć odlučivanja o najznačajnijim pitanjima. Novi predsjednik Pezeshkian se izjašnjavao da će zauvijek napustiti politiku ako ne ispuni svoja obećanja.
Zaviri li se u Ustav od 3. 12. 1979. (dopunjen 1989), Iran je islamska republika s teokratskim sistemom vlasti. Vrhovnu vlast u Iranu ima vrhovni (vjerski) vođa. Njega doživotno bira Skupština stručnjaka, koja se brine o podudarnosti Ustava i šerijatskog prava. Ovo drugim riječima znači da ona vodi računa da je pravni i politički sistem u skladu s Kur’anom. Jednom u osam godina, 24. maja, bira se Skupština stručnjaka, koja je ove godine dovela na čelo 93-godišnjeg konzervativca Movahedi Kermanija. Tako je nastavljeno tradicionalno konzervativno vođstvo u ključnoj instituciji odgovornoj za izbor vrhovnog vođe nacije. Skupština eksperata/stručnjaka koja broji 88 članova je “klerikalno” tijelo sa značajnim ovlašćenjima označenim u ustavu IR Iran. Ona ne samo da bira vrhovnog poglavara već ga i nadgleda i mogla bi ga razriješiti, odnosno svrgnuti. To se, naravno, neće desiti, jer sadašnji vođa revolucije Ali Hamnei čvrsto drži konce vlasti u svojim rukama i ovo tijelo je zapravo njegov megafon. Izbor Skupštine eksperata/stručnjaka došao je u kritičnom trenutku kada se 85-godišnji ajatolah Homeini suočava sa neumitnom starošću koju prati bolest. Ova Skupština eksperata nasljeđuje onu koju je vodio izraziti protivzapadni klerik Ahmad Džanati, koji se također ubraja u jastrebove iranske političke scene, odnosno tvrdolinijaš među islamskim sveštenstvom, za kojeg ću reći da je bio zadužen za Bosnu i Hercegovinu. Poznat je kao izraziti protivnik pragmatičnog ex-predsjednika Rouhanija i koji je pokušavao zaustaviti iransku izolaciju u svijetu. Od 2016. je predsjedavao i Vijećem čuvara, tvrdolinijaškim tijelom koje je prije izbora u februaru 2016. diskvalificiralo hiljade prominentnih umjerenih reformističkih kandidata. Džanati je tražio od predsjednika Rouhanija, koji je bio pobornik nuklearnog sporazuma, da “se izvini iranskom narodu zbog šteta izazvanih nuklearnim sporazumom zemlje” nakon povlačenja SAD-a.
Djelatnost i uloga političkih stranaka su ograničene. One ne mogu izravno učestvovati na izborima, a smiju podržavati nezavisne kandidate. Na izborima 2020. pobijedili su kandidati koje su podržavali konzervativci (221 zastupnik), dok su reformisti drastično poraženi (20 zastupnika). Izbore u Iranu koji su održani 2024. i bili su prvi nakon tragične smrti Mahse Amini 2022. obilježili su niska izlaznost i pozivi na bojkot. Iako još nema zvaničnih podataka o izlaznosti, zna se da su uvjerljivo “pobijedili” hardlajneri i ultrakonzervativci. Ovo glasanje je bilo u neku ruku i test za islamističku vlast poslije antivladinih protesta koji su se dogodili 2022. i 2023. i bili su najveći nemiri od Islamske revolucije 1979. godine. Stoga, ova “pobjeda” konzervativaca ostvarena je uz minimalnu izlaznost i apsolutno ne govori o popularnosti vjerskog rukovodstva. Uzdržavanje potencijalnih glasača treba tumačiti kao izraz rastućeg nezadovoljstva zbog političkih, socijalnih i ekonomskih kriza.
Šta će biti sa Iranom u budućnosti? Iskustveno upoređujem Iran i komunističku Kinu. Kada sam posjetio NR Kinu, uputio sam domaćinima neočekivano pitanje - zašto ne dozvole više slobode i demokratije, odnosno istinske višestranačke izbore. Dobio sam odgovor da bi u tom slučaju došlo do oslobađanja ogromne energije, a kakve bi posljedice bile, teško je i previdjeti. Iz ove rečenice zaključio sam da Kinezi ne namjeravaju nikada dopustiti demokratske reforme iako su privredu liberalizirali. Slično se može reći i za Iran, jer je i to velika zemlja u kojoj je potisnut bijes naročito posljednjih godina. Kada bi se otvorio makar i jedan ventil, izdušila bi odatle nezaustavljiva energija, koju teškom mukom vlast kontrolira od prilike do prilike. Postavlja se pitanje da li je moguće zatvarati oči pred sve žešćim gnjevom koji bi mogao ugroziti opstanak Islamske Republike. Zbog toga bi bilo politički oportuno ne odbacivati poruke koje šalju reformisti i prestati sa zabranama djelovanja istaknutim reformistima poput Rouhanija, Mir Huseina Musavija i da ne govorim o nekadašnjem šefu države Hatemiju, koji je izgubio podršku Hamneija u pokušaju reforme sistema.
En passant, ispričat ću da je Hatemi imao mnogo dodirnih tačaka sa predsjednikom BiH Alijom Izetbegovićem. Ovo sam najbolje vidio po otvorenom i veoma srdačnom razgovoru sa Hatemijem i uzdržanijoj razmjeni mišljenja sa Hamneijem. Poslije njega će 2005. doći tvrdi konzervativac Mahmoud Ahmadinedžad, koji će zaustaviti kotač promjena koje je nagovijestio baš Hatemi. Poslije konzervativaca Ahmedindžada i Raisija ne treba očekivati čak ni kozmetičke promjene iako su se razbukali zahtjevi za promjenama i bez obzira na Pezeshkianove namjere. Jer, konzervativci u Iranu su i dalje veoma jaki. Pezeshkian neće moći savladati tvrdolinijaše i okoštale snage sve dok je na vlasti Ali Hamnei. Kasnije, možda. Kada bi reformistički predsjednik pokušao nametnuti liberalniju politiku, bio bi onemogućen, i to sasvim legalnim sredstvima koja na raspolaganju ima lider revolucije. Odmah po preuzimanju dužnosti Pezeshkian je morao bez pogovora udovoljiti naredbama “odozgo”. O njegovim stvarnim mogućnostima govori podatak da je morao odmah po instrukcijama “odozgo” ponovno imenovati Mohameda Eslamija, koji je bio pod sankcijama UN-a, za šefa nuklearnog odjeljenja zemlje. Sve rečeno upućuje na zaključak da je perspektiva - više demokratskog i slobodnijeg Irana - onako kako to vide na Zapadu, još pod mrkom kapom.
