Iran uzvraća udarac
Izrael je napao Iran u vrlo sofisticiranoj i kompleksnoj vojnoj operaciji: scenariji kao da su posuđeni iz špijunskih filmova, a potvrđeni kasnije od službenih izvora Države Izrael, govore o dugo planiranoj operaciji koja je uključivala obavještajni rad u samom Iranu, a rezultirala je udarima čak 200 izraelskih aviona na oko 100 ciljeva. Ciljevi su većinom bili vojni, Izrael je targetirao nuklearna postrojenja, a među vojnim žrtvama također je veći broj civila i više nuklearnih znanstvenika. Izrael je operaciju nazvao Uzdignuti lav, a premijer Netanyahu će sam, nekoliko dana prije početka vojnog djelovanja, u Zid plača u Jeruzalemu ubaciti biblijsku poruku “ustat će narod k’o lavica, leći neće dok plijen ne proguta”.
Ova simbolička gesta, ne pacifističkog već zlogukog karaktera, koju su prenijeli njegovi komunikacijski stručnjaci, poslužila je kao svojevrsna apologija ili opravdanje za vojnu akciju protiv jedne suverene zemlje, Irana. I iz zdravorazumske perspektive, a i one međunarodnog prava, svaki unilateralni vojni napad na bilo koju suverenu zemlju smatra se nedopuštenim aktom agresije, ali izraelski premijer je razvio posve drugačiji narativ, pravdajući agresiju preventivnim razlozima. Iran, politički režim i njihov nuklearni program predstavljaju egzistencijalnu prijetnju za njegovu zemlju, te je stoga bio primoran udariti prvi u srce, kako će se poetski izraziti, iranskog balističkog programa. Iako je izraelska agresija unilateralnog tipa, koji osnovni uzusi međunarodnog ponašanja strogo brane, premijer Bibi će u videoporuci iskomunicirati javnosti kako je operacija dobila podršku Sjedinjenih Američkih Država i predsjednika Trumpa.
Dok je premijer Bibi, kako ga nazivaju pristalice, u videoporuci objašnjavao svjetskoj javnosti kako je on borac za slobodni svijet, a svaki je neprijatelj Izraela i svjetski neprijatelj, zatim kako je njihova buduća pobjeda i svjetska pobjeda, spominjao je nužnost preventivnog udara zbog nuklearnog terorizma na steroidima, koji je, navodno, htio ustupiti nuklearno oružje teroristima. Politička interpretacija koju je premijer Netanyahu ponudio je jedno, a činjenice da je izvršio unilateralni napad na suverenu državu nešto je posve drugo, što većinom ostaje zanemareno u zapadnoj politici, koja i sama njeguje posve negativni pogled na režim u Teheranu. Ursula von der Leyen primjer je kako zapadni lideri ciljano zanemaruju činjenicu da je Izrael izveo agresiju na suverenu zemlju, diplomatski kalkulantsko je istakla kako je Iran glavni uzrok regionalne nestabilnosti koji ne smije imati nuklearno oružje, opravdavši time vojne kanonade Bibijevog režima. Iranske civilne žrtve se ne spominju, njihovi nuklearni stručnjaci su također osuđeni na anonimat, a zapadni diplomati prešutno podržavaju unilateralno vojno djelovanje Izraela.
Unutar međunarodnog prava preventivni vojni udari - premijer Netanyahu se pozvao na to - predstavljaju jednu od najkontroverznijih tema, posebno nakon Bushove doktrine preventivne samoobrane (Post 9/11 doktrina) kojom se pokušalo proširiti pravo na preventivne napade, ali je naišla ne pravnu i političku kritiku. Inače, ako međunarodna legislativa išta više predstavlja, član 51. Povelje UN-a, referirajući se na pravo na individualnu i kolektivnu sigurnost, konstatira kako su preventivni napadi bez stvarnog povoda - neposredne prijetnje i proporcionalnog odgovora - u međunarodnom pravu zabranjeni. No, političke realnosti su gotovo u potpunosti demolirale ovaj član Povelje: još od devedesetih godina, kada se počelo zaobilaziti mandat Vijeća sigurnosti prilikom vojnih intervencija, zatim s novim milenijem i američkim intervencionizmom u Afganistanu i Iraku, zatim ruskim intervencionizmom u Ukrajini i brojnim vanjskim intervencijama u raznim trusnim područjima, član 51. je polagano ali sigurno odumirao. Ono što je za jedne intervencionizam motiviran interesima nacionalne sigurnosti, za druge je čin agresije, pokazao je gotovo potpuno udaljavanje od međunarodnih normi i enormni rizik za budući politički poredak.
Iran je napadnut i morao je, kao i svaka suverena država, odgovoriti. Više stotina dronova i balističkih raketa usmjereno je prema Izraelu, stvar je to principa, reći će iranski ambasador u UK Sayed Ali Mousavi, kako bi očuvali vlastiti teritorijalni integritet. Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghci, koji je imao zakazan sastanak u Omanu s američkim predstavnicima predvođenim Steveom Witkoffom vezano za kontrolu nuklearnog naoružanja - postoje teze, dijelom osnovane, dijelom ne, kako je izraelska agresija tempirana upravo sada kako bi izvršila vojni pritisak na odstupanje Irana od vlastitih nuklearnih pozicija - rekao je kako “zapadna podrška Izraelu samo pojačava naše uvjerenje da se ne možemo pouzdati ni u koga osim u naše oružane snage”.
Tako je sigurnosna dilema potvrđena i sukob između Izraela i Irana došao u fazu eskalacije. Izraelska autorica i pacifistica, rođena u Iranu, Orly Noy će u autorskom uratku za +972 Magazine reći kako su narodi čije čitavo postojanje ovisi samo o vojnoj prijetnji i egzistencijalnoj ugrozi osuđeni završiti u najtamnijim prostorima destrukcije i na kraju u porazu. Gotovo osamdeset godina izraelskoj javnosti se obećava da je totalna pobjeda nadohvat roke, napisat će Noy, samo prije obećanog raja treba još potpuno “poraziti Palestince, eliminirati Hamas, uništiti Libanon i iranska nuklearne postrojenja”. Kritizirajući Netanyahuov režim, Noy će reći da najveća prijetnja izraelskom društvu ne leži u iranskom nuklearnom programu ili palestinskom otporu, već u slijepom i arogantnom političkom režimu koji je gotovo čitavu izraelsku naciju uzeo pod svoje, obećavajući joj sigurnosni raj, a doveo je smrt i rat u njihova dvorišta.